Osnovna škola "Jesenice"

1. Prosudbeno povjerenstvo za literarne radove u sastavu: Matilda Bulić, Silvana Bampa Listeš, Divna Šušić i Anela Borčić; donijele su odluku da na županijsku razinu pošalju literarne radove pod naslovima (7):

 

Bljesak mladenačkog nemira

Oganj dida Milana

Pravi prijatelj

Moja baba i moj did

Da mi je biti more

Snig u mom mistu

Živi život koji voliš

 

2. Prosudbeno povjerenstvo za novinarske radove u sastavu: Nikolina Tomasović Bock i Tea Paravia svih su šest pristiglih radova proslijedile na višu razinu, a po vrstama to su: dva intervjua, dva problemska članka, jedan osvrt i jedna reportaža.

 

3. Prosudbeno povjerenstvo za recitatorsko-dramske radove u sastavu Zvjezdana Čagalj, Marko Duvnjak i Marijan Grbavac; od 16 pojedinačnih scenskih izabrali su dva: Balada o ćaćinom satu (autora Krste Jurasa) i Nora (Henrika Ibsena). Od četiri skupna koja su predstavljena izabrali su: Božićnu priču.
4. : potrebno je osigurati klupe i sjedalice za igrokaz. (2 klupe i 5 stolica).

 

Natjecanje je organizirala OŠ Jesenice, Dugi Rat te u uvodnoj priredbi predstavila školu koja postoji više od 150 godina kroz pjesmu, glazbu i krasnoslov pjesama Drage Ivaniševića, ali i čakavicu malih Jeseničana i Dugoraćana.

OŠ Jesenice, kao i ostale škole, zahvalne su Centru za kulturu Omiš, koji im je ustupio prostor te Školskoj knjizi koja je svim sudionicima uručila prigodne poklone.

Natjecanje je počelo u 9 sati ujutro, a završilo u 12:00 proglašenjem onih koji idu na županijsku razinu. Od 65 prijavljenih učenika dalje ide 22 učenika i to: po osam iz Šestanovca i Omiša, četiri učenika iz Dugog Rata i dva učenika iz Čišala tj. Osnovnih škola iz tih mjesta.

 

 

 

U Dugom Ratu 31.1. 2019.

      Izvješće pripremila Renata Kovačić, OŠ Jesenice

 

 

________U NASTAVKU PROČITAJTE NAGRAĐENE RADOVE_______

 

Osvrt na terensku nastavu

Kulturni đir po Splitu

 

Povodom Mjeseca hrvatske knjige 15.studenoga 2018. godine sedmaši i osmaši Osnovne škole Jesenice terensku nastavu Hrvatskoga jezika odradili su u Splitu. Plan je bio odlazak u kinoteku Zlatna vrata  i odgledati stari hrvatski film, posjetiti Gradski muzej grada Splita (naglasak na Marku Maruliću)  i razgledati Galeriju umjetnina.

Vrata filmskog svijeta

Zlatna vrata je kulturna ustanova u Splitu specijalizirana za prikazivanje filmskih klasika i umjetničkih filmova. Nalazi se u okviru Centra za kulturu i cijelo životno obrazovanje. Ova  kinoteka je od posebnog značaja o čemu govori podatak da je 2013. godine postala članica   Europske udruge kina. Kino-dvorana otvorena je 1964.godine. Program klasike od početka je imao zasluženi tretman u dvorani Zlatnih vrata, a tek će se koncem 60. krenuti u osnivanje Filmskih klubova po školama i fakultetima.  Redatelj Ivan Martinac je pokretanjem programa Filmske klasike omogućio generacijama splitske mladeži druženje s filmom kao umjetnošću. Program filmske klasike temeljni je program Kinoteke i danas, ali ne i jedini. Svjesni odgojne i obrazovne uloge Kinoteke, posebno činjenice da novim generacijama treba približiti filmsku umjetnost, Kinoteka je svoju temeljnu djelatnost proširila s  izvanrednim programima.  Uslijed velike tradicije filma, organizira retrospektivne filmove te promovira ostvarenje mladih redatelja. U kinoteci smo odgledali film Tko pjeva zlo ne misli, najpoznatiji  film redatelja i scenarista Kreše Golika, ujedno i jedan od najgledanijih hrvatskih filmova u povijesti. Podnaslovljen je kao Ljubavna komedija s pjevanjem. Snimljen je prema knjizi Iz dnevnika malog Perice, zagrebačkog pjesnika i pripovjedača Vjekoslava Majera. Film je snimljen 1970.godine i traje 95 minuta. Glavna zbivanja odvijaju se u gornjogradskom stanu obitelji Šafranek, u njihovom dvorištu, na savskom kupalištu, u Samoboru i Maksimiru. Film govori o zagrebačkoj obitelji u kojem Ana Šafranek nije bila sretna u braku pa se zaljubi u gospodina Fulira koji ju uskoro posjećuje.  Muž Franjo nakon tog otkrića, dosjeti se da bi bilo zgodno Fulira oženiti s Minom, Aninom sestrom  što bi riješilo sve nesuglasice među likovima. Svjedok je svemu sin Perica. Ja ne volim stare filmove, ali moram priznati da me ovaj zabavio i nasmijao. Nakon filma imali smo pola sati odmora.

Čovjek renesanse Marko Marulić

 Sastali smo se pokraj Grgura Ninskog, spomenika visokog preko pet metara, rad Ivana Meštrovića. Sljedeća postaja bio je Muzej grada Splita,  kulturna institucija koja se od početka druge polovice 20.stoljeća nalazi u prostoru gotičko-renesansne palače Papalić. Muzejska zbrika predstavlja kulturnu povijest Solina i Splita od starog vijeka do 20.stoljeća. Muzejske zbirke oblikuju  se od 1950. godine godišnjim otkupima i darovnicama. Muzej posjeduje vrijedan arhiv i biblioteku te ima oko 360 izložaka od ukupno uskladištenih 4600 predmeta. Posebno smo slušali kustoskinju u predavanju o Ocu Hrvatske Književnosti i njegovoj Juditi koja je napisana prije više od 500 godina! Naime, u ovoj je palači Papalić – boravio i živio Marko Marulić.

Umjetnost u slici i premetu

Zadnja stanica naše kulturne šetnje bila je Galeriju umjetnina, osnovana još davne 1931.godine. Posjeduje oko 3200 umjetnina od 14.stoljeća do suvremenog doba. Osobito se ističu djela Andrije Alešija i Jurja Ćulinovića iz 15.stoljeća te Andrije Medulića iz 16.stoljeća. Osim toga posjeduje i djela značajnijih hrvatskih umjetnika kasnijih razdoblja: Bukovca, Deškovića, Joba, Medovića, Meštrovića i Vidovića. Voditeljica nas je provela kroz cijelu galeriju i objasnila nam slike i skulpture galerije. Za mene je ona jako velika, prvi put sam ovdje i siguran sam da ću ponoviti posjet prvom prilikom.  

Gotovo je, ali se ima o čemu pričati

Poslije smo se Marmontovom ulicom spustili na Rivu kod crkve sv. Frane i čekajući školski autobus, napravili fotografije za uspomenu. Smatram da je ova terenska nastava na više lokacija ponudila za svakoga nešto novo.  Shvatio sam da i u poznatom gradu mogu uvijek nešto novo saznati, otkriti i istražiti.                     

 

 MARMONT 11225, osmi razred

 

 

Susret s preživjelom Škabrnjankom Negzanom Pavičić

Od nedužnosti do hrabrosti

 

Kada u jednom danu i 22 godine života izgubite roditelje, muža i djeda; upitate se možete li dalje sami.

Je li moguće skupiti ostatke svoga života i nastaviti?

Nije neobično da u našu školu dođe branitelj ili književnik, ali jest kada dođe žena i majka kojoj je rat nanio neprocjenjivu bol i ostavio ožiljke zauvijek. Pitamo se kako je moguće nastaviti normalno živjeti i može li se život opet nazvati svojim imenom?

Školski atrij kao gledalište bio je do zadnjeg mjesta ispunjen učenicima, učiteljima, roditeljima, braniteljima, javnim osobama i ostalim građanima. Na pozornici je bio tek stol, a onda se pojavila žena u kasnim četrdesetima s blagim osmijehom upućenim svakom oko sebe i pred sobom.

Hrabro je iznijela svoju životnu priču obilježenu nenadoknadivom prazninom. Svaka riječ i uzdah čuo se tako jasno kao da u dvorani nema nikoga.

Upoznala sam tako osobu koju prije nisam znala, kratko, ali trajno…

Kako ste doživjeli rat u Škabrnji?

91. sam bila mlada zaljubljena žena od 22 godine,  majka dviju djevojčica od tri i jedne godine života. U Škabrnji sam se rodila, živjela i upoznala muža. No nekime nije odgovaralo što živimo u svojoj državi pa su počela  noćna granatiranja, a onda su četnici jedan dan zapalili mjesto. Tada je počelo pucanje i pravi rat. Mi žene s djecom i stariji skrili smo se u podrume, ali su nas uglavnom sve četnici pronašli, zarobili i odveli. Preda mnom su ustrijelili djeda. Uskoro sam od susjeda saznala da su istoga dana muža i svekra ubili u našem dvorištu, a moje roditelje u njihovom.

Da, teško je i ljudski nezamislivo shvatiti način na koji ste ostali bez svojih najmilijih…

Znate, kad čovjek doživi takvu strašnu bol, on osjeti zatim  silovitu ljutnju i mržnju.  Ti ga osjećaji počnu strašno gušiti i tek onda shvatite da se mora otvoriti. Morate otvoriti svoje srce i prihvatiti tu ogromnu bol. Ta je bol snažna kao vodena bujica, ona mora izaći iz čovjeka. Onda pomalo  shvatite da su vaši pokojni cijelo vrijeme stalno s vama. To je jedna duhovna povezanost. Moje kćeri, recimo. One su bile male kad su ostale bez oca, ali nisu izgubile povezanost. Uvijek su spominjale tatu i dijelile s njim sve životne teškoće. Znale su na primjer pjevati mu na groblju.  Zapravo shvatite da ako nekoga zaista volite, on nikad za vas ne može nestati.

Grad Vukovar i Škabrnja, dvije priče jednog vremena, što nalazite zajedničko?

Samo bol i patnju, ljubav i smrt.

Vaše kćeri i Vi niste odselile iz Škabrnje?

Nakon što su nas četnici jednog dana ostavili nasred ceste, a nismo znali ni gdje smo, ni u kojem pravcu treba ići, imali smo sreću da smo naišli na naše branitelje koji su nas prevezli u Zadar. Iako je u Zadru bilo uzbuna, zamračenja, granatiranja, a često je bio i bez struje, nismo napuštale Zadar čekajući oslobođenje.

Kako je bilo ponovo doći kući?

Užasno. Sve je bilo spaljeno,  porušeno i minirano. Bojali smo se kretati dok se ne razminira. No mi smo sve obnovili. Danas nas ima dvije tisuće stanovnika, jednako kao i prije rata. Ljudi su se vratili. Imamo dječji vrtić, školu i dvoranu.

Poznajete li Evu Šegvić, majku koja je u Škabrnji u jednom danu izgubila tri sina i muža?

Eva je moja susjeda, ima 94 godine i vrlo je snažna za svoje godine. Ona je zaista prava heroina. Dala je sve što je uopće mogla dati. Više od toga ne postoji. A u njoj je opet ostalo toliko puno ljubavi…

Gdje su danas Vaše kćeri?

Katarina i Antonija su odrasle. Imaju svoje male obitelji. I one su postale majke. Katarina je učiteljica, živi u Zadru. Nedavno je objavila zbirku domoljubnih pjesama. I Antonija je udana blizu,  nedaleko od Škabrnje.

Što Vas vodi da svjedočite svoj život po školama?

Nije lako ni jednostavno prolaziti kroz vlastiti život i taj dan. Preko medija malo je istine ili je ona nekako gurnuta sa strane. Osim toga, studeni je mjesec sjećanja. Ne treba živjeti u prošlosti,  ali je treba pamtiti. Također,  mladi su danas zaokupljeni mobitelima, igricama i društvenim mrežama. Čuju se često i poruke mržnje na internetu, a to je jako loše. Želim da mladi ponesu toplinu i ljubav iz svakog našeg susreta.

I zapamtite: Nitko tko je branio svoj dom – ne može biti loš. Također, za ljubav ne treba puno jer ljubav je sve oko nas, a najveća ljubav ste vi  - djeca!                            

 

MIR 77880  šesti razred

   PTICA 54321, šesti razred

 

     Živi život koji voliš, voli život koji živiš

 

Poznati citat glasi: „Živi život koji voliš, voli život koji živiš!“ On u sebi krije mnogo vise od običnih rijeci.

Ako ne volimo život koji živimo, koja je onda konačna svrha svega toga? Sama riječ „život“ je jako teška. Što uopće znači ta riječ? Odrastanjem je sve više shvaćamo i za to nam je potrebna zrelost. Život je priča koja ima početak i kraj, pronalaženje samoga sebe. Kroz život upoznajemo i kvalitetu ljudi koji nas okružuju te stječemo mnoga znanja. Potrebno je steći i strpljenje jer život je nepredvidljiv. Pun je uspona i padova, ravnina i neravnina s kojima se treba znati nositi. Poput romana je. Svaka stranica priča neku drugu priču. Život je kao nepoznati grad. Pronađemo li pravu kartu, zavoljet ćemo taj grad te ćemo od tada njime veselo šetati. Ako pak ne učinimo ništa, taj će nam grad i dalje ostati nepoznat i hladan te ćemo njime beznadno lutati. Život je u potpunosti jedinstven, ali ne i jednostavan. Ničija sudbina nije jednaka. Ja sam još dijete, ali polako svakim danom počinjem shvaćati pravi smisao života.  Život me uči da se suprotstavim problemima i  pokušam uživati. 

Život je, na kraju krajeva, jedna avantura kratkoga vijeka koju trebamo na najbolji mogući način proživjeti.

 

GALEB 18057, peti razred

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                                  

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Smotra LiDraNo 2019.

 

25. siječnja 2019. godine u Ilirskom sjemeništu u Omišu održano je općinski LiDraNo (Smotra literarnog, dramsko-scenskog i novinarskog stvaralaštva). Naša je škola bila domaćin ovogodišnje smotre. Na uvodnoj priredbi nastupio je zbor naše škole. Otpjevali su himnu Lijepa naša domovino, a kasnije još dvije pjesme: Moja škola i Maslina. Voditelji su bili Roko Laušić i Petra Jerčić. Učenicima su podijeljeni sendviči i sok. Za učitelje i roditelje bila je pripremljena kava, a uz nju kolači i keksi. Svaki je natjecatelj dobio prigodni poklon.

 

Natjecatelji iz naše škole su:

literarni radovi:

• Daria Mikas (V.a): Živi život koji voliš, voli život koji živiš)
• Ivana Tokić (VI.a): Jesen
• Josipa Tomić (VI.b): Moja baba i moj did
• Karmela Jurin (VI.b): Pjevaj mi, ptico draga
• Andrija Petričević (VIII. B): Iz Donjeg Prološca

 

novinarski radovi:

• Ivan Marušić (VIII.a): Kulturni đir po Splitu
• Lukrecija Pocrnja (VI.c): Od nedužnosti do hrabrosti

 

Pojedinačne scenske nastupe imale su Marina Gašić iz VII. b (Prošla baba s kolačima) i Marija Pezo iz VIII.c (Moj dom).

 

Grupni scenski nastup imali su  učenici VII.a razreda Mihael Miljak, Slaven Turić i Antonio Tafra (Muke jednog sedmaša) i učenice petih razreda: Nina Franić, Rina Gashi, Laura Jurin, Petra Lozančić, Ema Matić, Larisa Medić, Antea Pešić, Dora Podgornik, Sara Spain, Sonja Vuletić koje su izvele igrokaz Zbrka u zbornici.

 

Iz naše škole dalje su prošli:

• Ivan Marušić: Kulturni đir po Splitu (novinarski)
• Lukrecija Pocrnja: Od nedužnosti do hrabrosti (novinarski)
• Josipa Tomić: Moja baba i moj did (literarni)
• Daria Mikas: Živi život koji voliš, voli život koji živiš

 

Sretno svima koji idu na županijsku smotru LiDraNo koja će se održati 25. veljače u HNK-u Split.

Maria Kalebić, V. b