Jure Kaštelan i san u kamenu

     Jure Kaštelan je rođen 18. prosinca 1919. u Zakučcu, pokraj Omiša, na području Donjih Poljica, od oca Ćirila i majke Marije rođene Mandić (iz obitelji sv. Leopolda Bogdana Mandića). Tri razreda pučke škole je polazio u nekadašnjem glagoljaškom sjemeništu u Priku, a četvrti u Gatima. Godine 1930. upisuje se na Klasičnu gimnaziju u Splitu. Godine 1937. napušta sjemenište te osmi razred polazi na  Državnoj klasičnoj gimnaziji u Splitu, na kojoj 1938. maturira. Za vrijeme gimnazijskog školovanja djeluje kao pročelnik literarne grupe „Natko Nadilo “ i kao glavni  urednik časopisa „Sjeme“. U jesen 1938. upisuje na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kroatistiku, poredbenu književnost te francuski i ruski jezik. Svoje prve književne radove napisao je kao gimnazijalac 1935. u časopisima i listovima „Jadranska vila“, „Omladina“, „Hrvatska smotra“, „Jadranski dnevnik“, „Novo doba“, „Jadranska straža“ i „Hrvatska revija“. Godine 1940. objavljuje u vlastitoj nakladi zbirku pjesama Crveni konj, koju je tadašnja  starojugoslavenska policija zapljenila  cijelu nakladu uništila. Nakon početka rata prekida studij i vraća se u svoj rodni Zakučac. Početkom listopada 1942. odlazi u partizane, gdje djeluje kao član prve redakcije „Slobodne Dalmacije“ i uredništva „Vjesnika“. Poslje rata izmjenjivao je razne poslove sve do veljače 1980. kada  je umirovljen.  Umro  je 24. veljače  1990. u Kliničkoj bolnici za plućne bolesti Jordanovac u Zagrebu od karcinoma bronhija.

     Uz poeziju Kaštelan je pisao eseje, studije, kritike i znanstvene monografije iz područja hrvatske književnosti te priče, novele, drame i dramatizacije. Priređivao je pjesničko-grafičke mape i prevodio sa šest jezika: francuskog, ruskog, španjolskog, talijanskog, češkog i makedonskog jezika. Pjesme su  mu prevođene na nekoliko europskih jezika.

     Svježinu neočekivanih opažanja u to doba Kaštelan gradi i na elementima folklorne metričke intonacije i  izrazu  usmene predaje, ali  bez onoga simplificiranog izražajnog ruralizma što se tada javljalo kroz poeziju Šime Vučetića. Kaštelanova je folklorna podloga s metaforikom živih boja sela i s fonetskom građom pučkog idioma slična poeziji Garcia Lorke iz Južne Amerike i Rusa Sergeja Jesenjina.

     Kaštelanova spoznaja svijeta je čvrsto sjedinjena s prirodom isvemirom. A sva ta lirska  traženja u prostorima unutarnjeg i astralnog svijeta znao je izraziti riječima koje nose u sebi duboko iskustvo života  i tajnu poezije.

     Pomrtni ostaci pjesnika Kaštelana našli su svoj počinak u mekanom zelenom krajoliku obranaka Zagrebačke gore, u tihoj mirogojskoj nekropoli. Ali njegov pjesnički duh trajno će u astralnom smislu  riječi lebdjeti u ovome suncem obasjanom prostoru, u ovome njemu drugom zavičaju s maslinicima, smokvama, vrbama i jablanima kroz  koje putuju zvijezde, oblaci, vjetrovi i zelena mjesečina.

     Njegova lirska duša ostat će vječno tu „na  kamenoj kosi Mosora“ gdje će mu „bure i kiše pjevati uspavanku“ (San u kamenu), zauvijek u ovom zavičaju gdje se priroda i poezija prožimaju i proistovjećuju.

Mia Milavić, 7.a