Zlarin – otok s mnogo blaga

1.dio: O Zlarinu

Naš ovogodišnji školski izlet (2010.) bio je na otok Zlarin. Iz Šibenika smo išli brodom, koji se zove Tijat, a ime je dobio po nenaseljenom otočiću kraj Šibenika.

Zlarin je smješten pred ulazom u Šibenski kanal Sv. Ante, a udaljen je od Šibenika 3,5 morskih milja. Površinom od 8,19 km² treći je otok po veličini u Šibenskom arhipelagu, a ima oblik ribe. More oko Zlarina je beskrajno čisto i bistro, zbog čega je nekad nazivan i "zlatni otok" (Insula Auri). 

Zlarin je po mnogo čemu zanimljiv otok, kako nam rekoše i sami stanovnici, ljudima tamo nikad ne dosadi. Na otoku ne voze automobili nego samo pokoji mali traktor, motor i neki čudni autići "na struju."  

Prvi put se spominje prije 700 godina, ali arheološki nalazi kažu da se na otoku živjelo i u 6.stoljeću prije Krista. Štoviše, brojni su i prapovijesni ostaci!

Prije 100 godina na Zlarinu je bilo preko 3000 stanovnika, a sada ih je samo 180. U spomen svim iseljenicima s otoka, kao i svim pomorcima na Sarinoj rivi, drugom po duljini gatu u zlarinskoj luci,  postavljen je ovaj prekrasni spomenik.

Zlarin ima mediteransku klimu i poput drugih naših otoka obrastao je tipičnim mediteranskim biljkama. Mi smo vidjeli puno borova, lavande, maslina, divljih ruža, oleandara, a iznenadili su nas i crveni makovi na plaži!

Skoro sve kuće su od kamena. Meni je sve to bilo neobično, tako mirno, skladno i lijepo. I sve to bez automobila !?  Kao neki mali raj.

Najčešće životinje koje smo vidjeli su bili psi i mačke. Tko zna, možda je jedna od njih i Džingis-kan.

Zanimljivosti o Zlarinu:

Šibenske obitelji bježale su pred kugom na Zlarin.

Maršal Marmont, Napoleonov zapovjednik Ilirskih provincija, u nekoliko navrata je boravio u Zlarinu

Uz istočnu obalu Zlarina nedaleko od rta Plavac na trideset metara dubine je 1971 godine nađena olupina antičkog broda.

 2. dio: O koraljima

Kad smo već bili na „otoku koralja“ red je reći nešto i o njima. U Jadranskom moru živi 6000 vrsta koralja. Od toga su 2000 vrsta tvrdih, a 4000 mekih koralja.

Koraljisu jedni od (nama osobno) najfascinantnijih organizama na svijetu. Koralj je životinja (beskralješak), i raste samo 6 mm godišnje...jaaako sporo. Živi na 50 do 150 metara dubine. Tradicija lova na koralje stara je 600 god., a od njih se izrađivao jako vrijedan nakit. Postoji jedna izreka:“ Koralj je vrijedan kao zlato“.

U stara vremena koralji su se lovili spravom - inženjom i tada je najvažnije bilo da odgovara morska struja. U današnje doba koralje vade ronioci.

Zlarinjani nisu znali obrađivati koralje, pa su 1932. godine dva brata Talijana iz grada Torre di Gredo došla na Zlarin podučiti ljude kako ih obrađivati u nakit.

Nekada se to radilo ručno a danas se koralji obrađuju strojem koji za 2 sekunde izbrusi 300 kuglica.

(Hvala barba Jerku Duhoviću koji o koraljima zna jako puno i koji nam je  sve ovo i ispričao!)

Crveni koralj je jedan od najljepših koralja na svijetu, a stanovnik je Jadranskog mora.

Nakon koraljnice, išli smo u muzej KUD Koralj, gdje smo vidjeli tradicionalnu žensku narodnu nošnju, bez koje se žena nije smjela pojaviti izvan kuće, a sastojala se od bijele košulje s crnim „điletinom“,crne suknje i crvenog pojasa.

U muzeju su izloženi tradicionalni predmeti korišteni u kućanstvu. Baš je bilo zanimljivo vidjeti neke od njih npr. „singericu“.

3.dio: O Vesni Parun

   » Zlarin, mali otok brnistre i smilja,    

      još i danas stoji kraj pučine sive.

      Reci mi, moja koljevčice sinja,               

                                       masline tvoje jesu li još žive? «

Vesna Parun rođena je na Zlarinu, 10. 04. 1922. godine. Bavila se slikarstvom i književnošću. Ima 88 knjiga, koliko je imala i godina.

Poznate zbirke pjesama: Zore i vihori, Crna maslina, Bila sam dječak, Vidrama vjerna... Objavila je i nekoliko zbirki za djecu: Patka Zlatka, Tuga i radost šume, Kornjačin oklop, Mačak Džingiskan i Miki Trasi, Mačak na mjesecu, Karneval u Kukljici, Igre pred Oluju, Hoću ljutić, neću mak i druge.

Prevoditeljica je sa bugarskog, slovenskog, francuskog i njemačkog jezika.

Pjesme su joj prevedene na 14 jezika, a ima 11 zasebnih knjiga na stranim jezicima. Dopisni je član Hrv. akademije znanosti i umjetnosti. Imala je 6 samostalnih izložbi.

Vesna Parun potpuno se predala književnom radu postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost.

Na Zlarinu stoji njena rodna kuća, usamljena kao da čeka vlasnicu...

4. dio: O (jako maloj) osnovnoj školi

Zlarinska osnovna škola ima samo 4  (ali kad kažem samo, mislim samo) četiri učenika!!!       

To su: Antonija, Adrijan (2.r.), Petra (1.r.), i Ivana (4.r.). Njihova učiteljica Marijana Rajčić uživa s njima. Imaju priredbe, prezentacije, grupne radove, a u učionici računalo i TV. Baš im zavidim!

Od 5, do 8, razreda djeca iz Zlarina idu u školu u Šibenik.

Prije 10 godina u školi na Zlarinu bilo je 15 učenika, a prije 100 godina bilo ih je preko 100.

Baš je bilo neobično posjetiti školu u kojoj su svi razredi u jednoj učionici!

A zamislite u istoj zgradi smjestili su se i vatrogasci!

 5. dio: Novinarski zadatak: muke mladih novinara

Dobili smo zadatak da razgovaramo s domaćim stanovništvom. Sreli smo jednu ženu. Imala je vrlo lijepu kamenu kuću i vrlo lijep vrt.

Kada smo došli do nje i htjeli joj postaviti par pitanja, ona nam je odgovorila:

    - " Ma čekajte vi, 'ajde vi nešto prvo kupite, pa ću ja vama reć' koga ćete vi to pitat'."

I uputila nas je na susjedu "odma' doli kraj zida, koja će nam sve reć' ".

Mi smo joj zauzvrat pomogli unijeti u kuću stol sa proizvodima koje je prodavala, a onda smo otišli u smjeru koji nam je pokazala, a kad tamo: ni zida, ni žene!

Nakon nje sreli smo jednog starijeg čovjeka. Opet smo izrecitirali kako smo mi novinarska grupa i kao bismo željeli porazgovarati s njim o životu na Zlarinu i baš kad smo mi završili, on nam je pokazao da je gluhonijem.

Što sad? Sjeli smo na jednu klupu razočarani, kad ono ja se sjetim ideje: hajdemo u poštu. Mislila sam kako ćemo tamo imati više sreće. Ali dobili smo odgovor:

Pa mi stvarno, ali stvarno nemamo sreće! Krenuli smo prema jednoj pizzeriji. Tamo smo naišli na dva starija čovjeka. Jeeeeeeeee! Napokon netko! Došli smo do njih, i i postavili im nekoliko pitanja. Bili su veoma ljubazni i na sva su nam pitanja rado odgovorili!

Dobar dan! Mi smo iz novinarske grupe škole u Dugom Ratu i željeli bi vam postaviti nekoliko pitanja.

Gosp. Davor i Gosp. Zenić: Izvolite.

Možete li nam reći nešto o Vesni Parun?

Gosp. Davor: Vesna je bila moja susjeda. Svaki dan je dolazila u moju galeriju. Ona mi je jednom darovala pjesmu. Zove se Odrastah s Andersenom.

Je li nam možete reći nešto o toj pjesmi?

Gosp. Davor: Kada je bila mala, prva njena knjiga (koju je dobila za rođendan) bile su Andersenove bajke. O tome se zapravo i radi u toj pjesmi. Ta pjesma je prevedena odmah na danski jezik.

A možete li nam opisati klimu na Zlarinu?

Gosp. Davor: Pa ne baš. Ja zimi idem u Dansku jer mi je tamo obitelj. Ovdje sam samo ljeti.

Gospodine, je li nam vi možete reći o klimi ovdje, na otoku?

Gosp. Zenić: Zimi je hladno a ljeti je sunčano i toplo.

Je li ima puno gostiju ljeti?

Gosp. Zenić: Kako kad. Prošlo ljeto je bilo malo.

Možete li nam reći kako to da ste vi ostali ovdje na Zlarinu?

Gosp. Zenić: Ja ne bih doživio niti 50 godina da sam otišao u Šibenik. Tamo je zagađen zrak.

Ljudi su odavde išli samo zbog novca. Meni je ovdje dobro.

Koliko imate godina?

Gosp. Zenić: 93.

Jeste li ikada poželjeli otići negdje drugdje?

Gosp. Zenić: Ne, stari Latinjani su imali jednu izreku:“ Vremena se mijenjaju, a ljudi ostaju isti“. Tako i ja, ostajem isti i ne želim ići odavde.

Hvala vam! Do ponovnog viđenja!

Gosp. Zenić i Gosp. Davor:  Doviđenja!

Ostavili smo Zlarin i njegove stanovnike da uživaju u miru i tišini njihove svakodnevnice i napustili Zlarin bogatiji iznutra.

                                         Napravile: Leonarda Pavić i Ivana Vrkić, Vc