17.12. svjedočili smo tužnoj priči Željke Jurić-Mitrović. Svi smo bili ganuti njenim svjedočenjem koje je bilo  poprilično kratko, ali mi smo imali puno pitanja i puno toga za reći.

16:30 sati. Nas par učenika zajedno  s vjeroučiteljicom Darijom Mladin, učiteljicom Vini Mušac i još par djelatnika škole nestrpljivo očekujemo dolazak Željke i njene obitelji. Napokon su došli. Svi smo bili sretni i moram priznati očekivali smo obostrane pozdrave i osmijehe,ali osmijesi nam se nisu uzvratili. Iz auta je izašla umorna žena s umornim, ali pomalo sretnim očima. Program je počeo. Tijekom programa promatrala sam njen govor tijela, izraze lica. Bilo je trenutaka kada se znala blago osmjehnuti ,no  većinom je bila  sasvim ozbiljna. Njen muž,branitelj s druge strane pokazivao je emocije, dok se mala Maja bojažljivo krila iza svoje majke. Otpjevali smo pjesmu njenu omiljenu, ona je potiho pjevala s nama. Program je tekao i sve više i više emocije su se skupljale u prostoriji. Kao da se bol i napetost mogla sjeći. Došao je red i na moje pismo za koje sam bila tako uzbuđena. Puno toga se nakupilo u meni i jednostavno nisam mogla ostati ravnodušna. Jedva sam pročitala svoje djelo do kraja. Nakon toga uslijedili su pokloni od naše škole i ljubazni pozdravi od Željke. Učeničku sliku „Djevojčica u plavom kaputu“ predala je autorica iste, Katarina Vuković. Za Maju smo izdvojili bombone i anđela, a suprug Luka ganut, uzeo je preostala pisma učenika iz naše škole. Željka je naglasila da su naši branitelji anđeli čuvari i da na njih svi mi trebamo biti ponosni. Ispratili smo ih u novu školu s osmijesima, a mislim da su i oni otišli malo sretniji jer su shvatili da se nikada neće i ne može zaboraviti njihova žrtva. Da se Vukovar i sjećanja ne mogu izbrisati. Iz generacije u generaciju to se prenosi i čuva kao blago.

                                                                                                                                Napisala: Marija Banović 7.b