Autobus nas je ostavio ispred HE Zakučac, a onda smo došli do male stare kamene kuće. U njoj se rodio Jure Kaštelan.

Nismo mogli povjerovati da je tu prije sedamdeset godina živjela velika obitelj! Malo dvorište od suhozida. Sve staro, malo i netaknuto. (Nadam se da će to postati muzej, kao na Slimenu – Josipa Pupačića). Nakon obilaska njegove te vrlo stare i trošne rodne kuće, pješice smo nastavili stotinjak metara i stigli do svetišta Leopolda Mandića. Prostor je to koji izlazi iz spilje u borovinu i naslanja se na potočić što veselo žubori iz Mosora. Ispred spilje je oltar s kamenim klupama, a svod je plav od neba i zelen od stabala. Crkva je to u prirodi. Tu smo sjeli i započeli program. Naučili smo puno toga o Kaštelanovu životu iz njegove biografije i kritika pisaca koji su pisali o njemu, a zatim pročitali neke od njegovih pjesama: San u kamenu, Volio bih da me voliš, Tvrđava koja se ne predaje, Jadikovka kamena, Čobanica, Jablani i dr. Zatim smo otišli do obližnje crkve Rođenja Blažene Djevice Marije. Iz visine nas je „pratila“ poljička junakinja iz legende koja je svojom ljepotom i pameću pobijedila Turke – Mila Gojselić.  Njezin kip, rad velikog kipara Ivana Meštrovića, nalazi se na litici iznad Zakučca.

Pred ulazom u HE Zakučac, za koju smo ostavili neku drugu priliku, čekao nas je školski bus. Terenska nastava je trajala tri školska sata bilo je kratko, ali lijepo i poučno.

                                 Damira Pocrnja 8.a

O pjesmama Jure Kaštelana

Kaštelan se javio u književnosti 1935., a svoju prvu zbirku pjesama Crveni konj objavio je 1940.  Od početka svoga umjetničkog stvaranja pokazuje sklonost za nov i moderan izraz, pa u knjizi pjesama Crveni konj pravi nove avangardne pomake u strukturi izražaja. Njegovi iracionalni stihovi, s tematskom novošću crvenog ditiramba, naličili su u to doba na munje što sijevaju na obzorju prije ljetne oluje. On već u prvoj zbirci dosiže samoga sebe. Revolucija i rat ostavili su dubok trag u Kaštelanovoj poeziji zbog tih doživljaja proživljenih u katastrofama ratnog stradanja. Kaštelan je u to doba prihvaćen od mlađeg naraštaja kao zastava modernizma. U to doba on postaje legenda za mlade pjesnike. Posebno je svijet sna i imaginacije otvorio Kaštelanu nove horizonte na putu uspinjanja u spirale osjećanosti i u ekstazu čiste kontemplacije. Najčesće riječi koje on u svojoj lirici rabi su: san,snovi,uspavanka,sanjarija,tlapnje. „Snovi su stvarnost bez dimenzije.“ Jedno od svojstava Kaštelanova unutrašnjeg lirskog očitovanja je snažna individualizacija. Njegov se stvaralački temperament očituje u neprestanom traženju samoga sebe.

I kada se Kaštelan nađe na dnu svoje samospoznaje, na rubu fizičke i duševne snage lišen svih iluzija, on u dodiru sa zavičajem ponovno nalazi sebe. Čudesna slikovitost prirode rodnog mu sela Zakučca pjavljuje se u njegovoj poeziji kao veliki simboli.

                         (Prema tekstu Nedjeljka Mihanovića odabrala Damira Pocrnja)

učenici su pisali pjesme nakon Zakučca, evo nekoliko...

Čežnja u jesen

Crveni i žuti listovi lagano otpadaju s crnih grana.

Hladni vjetar polako ih nosi u daleke krajeve.

Ponekad bismo i mi zaplovili u daleke krajeve s tim malim, sićušnim listovima koji u nama bude misao kao da su jedini putnici ovoga svijeta.

                                                                                                                              Stella Pivac, 8.a

Čežnja u jesen

Prolazim usnulim gradom. Požutjelo lišće odvaja se od svojih grana i tiho pada, čekajući kišu koja će ga ubrzo isprati.

Osjećam tugu u svom srcu, čak i veću od tog smeđeg lišća. U meni se budi nemir jer mi nedostaju topli ljetni dani, čeznem za svakodnevnim druženjem s prijateljima i beskonačnim šetnjama gradom.

Odjednom se došulja samoća…Kao da su me s toplim danima napustili i svi drugi, sve dobro, i na kraju svega ostajem sama kao i ovo staro lišće.

Čekam svoje proljeće da ponovo procvatem…

                                                                                                                              Karla Pocrnja, 8.a

Zakučac

U svim godišnjim dobima, javlja se u meni čežnja za Zakučcem.

Nedostaje mi zvuk rijeke, šuštanje  vjetra u jablanima, zeleni krajolik. Zamišljam kako se penjem po kamenjaru u susret Juri Kaštelanu i Mili Gojsalić.

Svježi zrak puše mi u lice i daje mi snagu.

Bruno Pavić, 8.a

Zakučac – tvrđava sna

Prolazim u šetnji Zakučcom.

U mene ulazi mir i spokoj.

Sjedam na obližnju klupu

Vrijeme je stalo u dahu vjetra.

Slušam tihi šapat jablana

Koji priča s Cetinom

Kao mladić s djevojkom.

Sve je povezano nevidljivim nitima

I sokol u planini

I nebo u visini,

Samo mali čovjek

Luta u mislima.

Zakučac – san ili stvarnost?

                                                                                                 Damira Pocrnja 8.c

Jesenice i jesen

Jesenice su misto malo

do kojeg je svakom stalo.

Ljeti je uvijek burno,

ljudi lete tamo-amo žurno.

A kad dođe jesen na vrata,

lišće požuti, ko' da je od zlata.

Svi se lagano smire,

ljudi odmaraju…idu u šetnje.

Lijepo je jesen vrijeme,

sve je spokojno…

Ljudi se povlače u stara sela,

dalje od mora.

Ivan Garac, 8.a