2013-11-20 14:50:25

Obilježavanje 94. godišnjice Jure Kaštelana u Zakučcu

„Zeleno ogledalo Cetine i kamena kosa Mosora“

Povodom obilježavanja Mjeseca hrvatske knjige, u petak, 8.11.2013., 60 učenika OŠ „Jesenice“, u pratnji učitelja hrvatskog jezika, krenuli su na terensku nastavu u Zakučac, obilježiti 94. godišnjicu rođenja našeg zavičajnog pjesnika, Jure Kaštelana.

Nakon kratke vožnje stigli su u Zakučac te prošetali do pjesnikove stare kamene kuće i položili buket žutih krizantema na brončanu skulpturu. Poslije toga, došli su ispred svetišta Leopolda Mandića. Tu su poslušali desetak pjesama Jure Kaštelana koje su izražajno pročitali naši učenici. Dobivali su inspiracije iz netaknute prirode; iz predivne rijeke Cetine i kamene kose Mosora. Nakon što su svi završili svoje zadatke i napisali svoje stihove, uputili su se prema autobusu. U školu su došli u 12:15 sati.

Iz ove terenske nastave učenici su bolje upoznali zavičajnog pjesnika Juru Kaštelana, prošetali i saznali više o Zakučcu, pisanju pjesama, mnogo se družili i uživali u ljepotama poljičkog sela, koje je dalo pjesnika Juru Kaštelana i sveca Leopolda Mandića.  

Josipa Maček, 5.c

Jure Kaštelan i san u kamenu

     Jure Kaštelan je rođen 18. prosinca 1919. u Zakučcu, pokraj Omiša, na području Donjih Poljica, od oca Ćirila i majke Marije rođene Mandić (iz obitelji sv. Leopolda Bogdana Mandića). Tri razreda pučke škole je polazio u nekadašnjem glagoljaškom sjemeništu u Priku, a četvrti u Gatima. Godine 1930. upisuje se na Klasičnu gimnaziju u Splitu. Godine 1937. napušta sjemenište te osmi razred polazi na  Državnoj klasičnoj gimnaziji u Splitu, na kojoj 1938. maturira. Za vrijeme gimnazijskog školovanja djeluje kao pročelnik literarne grupe „Natko Nadilo “ i kao glavni  urednik časopisa „Sjeme“. U jesen 1938. upisuje na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kroatistiku, poredbenu književnost te francuski i ruski jezik. Svoje prve književne radove napisao je kao gimnazijalac 1935. u časopisima i listovima „Jadranska vila“, „Omladina“, „Hrvatska smotra“, „Jadranski dnevnik“, „Novo doba“, „Jadranska straža“ i „Hrvatska revija“. Godine 1940. objavljuje u vlastitoj nakladi zbirku pjesama Crveni konj, koju je tadašnja  starojugoslavenska policija zapljenila  cijelu nakladu uništila. Nakon početka rata prekida studij i vraća se u svoj rodni Zakučac. Početkom listopada 1942. odlazi u partizane, gdje djeluje kao član prve redakcije „Slobodne Dalmacije“ i uredništva „Vjesnika“. Poslje rata izmjenjivao je razne poslove sve do veljače 1980. kada  je umirovljen.  Umro  je 24. veljače  1990. u Kliničkoj bolnici za plućne bolesti Jordanovac u Zagrebu od karcinoma bronhija.

     Uz poeziju Kaštelan je pisao eseje, studije, kritike i znanstvene monografije iz područja hrvatske književnosti te priče, novele, drame i dramatizacije. Priređivao je pjesničko-grafičke mape i prevodio sa šest jezika: francuskog, ruskog, španjolskog, talijanskog, češkog i makedonskog jezika. Pjesme su  mu prevođene na nekoliko europskih jezika.

     Svježinu neočekivanih opažanja u to doba Kaštelan gradi i na elementima folklorne metričke intonacije i  izrazu  usmene predaje, ali  bez onoga simplificiranog izražajnog ruralizma što se tada javljalo kroz poeziju Šime Vučetića. Kaštelanova je folklorna podloga s metaforikom živih boja sela i s fonetskom građom pučkog idioma slična poeziji Garcia Lorke iz Južne Amerike i Rusa Sergeja Jesenjina.

     Kaštelanova spoznaja svijeta je čvrsto sjedinjena s prirodom isvemirom. A sva ta lirska  traženja u prostorima unutarnjeg i astralnog svijeta znao je izraziti riječima koje nose u sebi duboko iskustvo života  i tajnu poezije.

     Pomrtni ostaci pjesnika Kaštelana našli su svoj počinak u mekanom zelenom krajoliku obranaka Zagrebačke gore, u tihoj mirogojskoj nekropoli. Ali njegov pjesnički duh trajno će u astralnom smislu  riječi lebdjeti u ovome suncem obasjanom prostoru, u ovome njemu drugom zavičaju s maslinicima, smokvama, vrbama i jablanima kroz  koje putuju zvijezde, oblaci, vjetrovi i zelena mjesečina.

     Njegova lirska duša ostat će vječno tu „na  kamenoj kosi Mosora“ gdje će mu „bure i kiše pjevati uspavanku“ (San u kamenu), zauvijek u ovom zavičaju gdje se priroda i poezija prožimaju i proistovjećuju.

Mia Milavić, 7.a

 


Osnovna škola Jesenice Dugi Rat