DJEDOVI I BAKE U ŠKOLSKIM KLUPAMA

I ove godine su prigodom obilježavanja Međunarodnog dana starijih osoba naši učenici svojim djedovima i bakama pokazali koliko im je važno njihovo iskustvo kao i vrijeme koje provode u razgovoru s njima. Tako su s njima napravili intervju na temu Djedovi i bake u školskim klupa. Iz intervjua smo doznali kako su im djedovi i bake u školu najčešće išli pješke, a neki i u trajanju do sat vremena. Kao uniformu su nosili plave kute i papuče koje bi obuli prije ulaska u učionicu.

Za marendu su jeli sendvič koji bi ponijeli od kuće, a neki su u školi dobivali šalicu mlijeka i fetu kruha. Od predmeta nisu imali informatiku, ali su imali domaćinstvo. Za pisanje su koristili olovke te ponekad tintu i nalivpero s drškom. Prema učiteljima su se ponašali s velikim poštovanjem, uvijek bi ih lijepo pozdravili i ustajali bi kada učitelj ulazi u razred. Postojale su i kazne. To su najčešće bile šibe po dlanovima i odlazak u kut. Kada bi napravili nešto loše drugi dan ne bi mogli doći u školu bez roditelja. Osim ovih pojedinosti u razgovoru sa svojim djedovima i bakama učenici su doznali i kako su se zvale njihove škole, koji su im bili najdraži predmeti, ali su i čuli neke pjesmice kojih se sjećaju još od školskih dana. Ovo njihovo iskustvo nam je pomoglo da bolje upoznamo svoje djedove i bake, ali i da dublje promislimo o svome životu i onome na čemu trebamo biti zahvalni kao i onome što trebamo promijeniti.

DJED – gost u razredu

Danas smo u našem razredu 6.c obilježili dan djedova i baka. Ove godine je tema bila „Djedovi i bake u školskim klupama“. Učenici su ranije dobili zadatak da porazgovaraju sa svojim djedovima i bakama o tome kako im je bilo u školi i što im je bilo najdraže. Našem satu razrednika prisustvovao je gospodin Joško Čizmić, djed našeg učenika Luke. Djed se rado prisjećao svojih školskih dana i dogodovština za vrijeme njegovog boravka u našoj školi, a djeca su pažljivo slušala i svojim brojnim pitanjima poticala našeg sugovornika da im što bliže dočara tadašnji život škole i atmosferu koja je vladala. Djed Joško išao je u ovu školu tijekom 60-ih godina prošlog stoljeća, a ona se tada zvala OŠ „Slavko Kadić.“ Saznali smo da je u to vrijeme bilo izgrađeno samo jedno krilo škole sa četiri razreda i stepenište koje je vodilo na kat u zbornicu. Školski wc-i su bili odvojeni od glavne zgrade. Bilo nam je zanimljivo čuti da je u to vrijeme bila tek poneka televizija u cijelom Dugom Ratu, tako da su tadašnji učenici živjeli daleko od tehnologije, video-igrica i svih onih stvari koje danas okupiraju djecu i mlade. Djeca su tada provodila većinu vremena u igri na otvorenom, a kako su okolo škole bile livade i ledine, često su provodili dane igrajući nogomet, hvatala, „trule kobile“. Većinu vremena provodili su zajedno u igri i šali. Život učenika nije bio lagan. Postajala su pravila i vladala je prava disciplina, a svako veće kršenje pravila bilo je popraćeno kaznom, često fizičkom. Naš djed Joško se prisjeća da su redovito padale „srdele“ tj. udarci školskom šibom po dlanovima učenika, a najveća kazna je bila klečanje na kukuruzu. Posebno je teško padalo ako bi sam učenik od kuće morao donijeti taj kukuruz. Ipak, naš djed je bio dobar učenik i smatra da je to imalo odgojnu svrhu. Ono što izdvaja kao posebno su školske priredbe na kojima se pjevalo i plesalo, a tijekom tih događanja učenici koji su se isticali učenjem, ponašanjem i svojim postignućima dobivali su diplome i nagrade na pozornici. Učenici 6. c razreda su bili zadivljeni pričom i sjećanjima našeg djeda te su ga na kraju sata nagradili velikim pljeskom. Nadamo se kako ćemo moći upriličiti još ovakvih događanja, jer kao znamo „NJIHOVA KRHKOST TREBA NAŠU SNAGU, NAŠE NEISKUSTVO TREBA NJIHOVU MUDROST!“