Pjesniku uvijek nešto zvoni u duši

Danica Bartulović poznata je hrvatska pjesnikinja iz Dalmatinske zagore koja je dosad objavila 33 knjige. Ona zrači jednostavnošću i radošću kojom osvaja pa se u razgovoru s njom slušatelj i sam otvara emocijama. Američka književnica Maya Angelou jednom je izjavila: „Ljudi će zaboraviti što ste rekli, ljudi će zaboraviti što ste učinili, ali nikada neće zaboraviti kako su se osjećali zbog vas.“

Gdje ste odrasli kao dijete i gdje danas živite?

Odrasla sam u malom selu Kreševo Brdo koje danas pripada općini Šestanovac, a prije je pripadalo općini Omiš. Danas živim na moru u mjestu Strožanac, općina Podstrana.

Kako je teklo Vaše školovanje?

Najprije sam u Kreševom Brdu završila četverogodišnju školu koje odavno više nema u mome selu. Onda sam išla u Šestanovac osmogodišnju pa sam završila gimnaziju u Splitu, udala se i odmah počela pisati. Danas imam 72 godine i pišem već više od pola stoljeća.

Kada ste i kako shvatili da Vam ide pisanje pjesama?

Još kada sam bila mala djevojčica, moj djed mi je često čitao pjesme iz poznate Kačićeve pjesmarice, a moja majka je bila žena koja je izuzetno lijepo znala pričati narodne priče kao i moj otac. Tako sam ja od malena u obitelji bila okružena riječima pa nije čudno što se već u djetinjstvu probudila ova ljubav prema pjesmi i prema riječima kojima možeš nešto lijepo opisati. Također, učiteljice u osnovnoj školi su me poticale pa sam već tada mnogo pisala polako sazrijevajući u književnom smislu.

Bavite li još čim osim pisanja pjesama?

Svaki dan razmišljam i pišem pjesme, osim njih pišem književne osvrte i kritike te recenzije. Dosta vremena potrošim na sudjelovanja u natječajima, gostovanjima u medijima, predstavljanju knjiga, uređivanju listova i drugim kulturnim aktivnostima.

Preko pedeset godina bavite se književnošću. Možete li se sjetiti koji je Vaš prvi književni uradak?

Naravno, na njega sam posebno ponosna jer je to zbirka Glasnici zemlje koju je osobno uredio i napisao predgovor velikan hrvatskog pjesništva Jure Kaštelan. To su pjesme iz djetinjstva i rane mladosti, a kad ih Jure pročitao, rekao mi je da će mi pjesništvo biti sudbina. I zaista, tako je i bilo.

Što Vas motivira u pisanju pjesama?

Pjesniku uvijek nešto zvoni u duši i u srcu. S druge strane, to može biti bilo što, bilo koja prigoda ili stvar. Može vas oduševiti npr. stablo, zima, kamenjar, dijete, grad, strah…sve oko nas i u nama može biti motivacija za pisanje.

Ipak što je kod Vas prevagnulo da se posvetite pjesmama cijeli život?

Nekako je to čučalo u meni oduvijek. Osim toga, u mome kraju tada je malo tko pisao, čak se smatralo da pisanje nije dobro za ženske osobe jer ima važnijih stvari u životu za njih. Tako je to bilo vrijeme, srećom sada je posve drukčije. Kada sam kao dijete počela pisati pjesme, morala sam ih sakrivati od svoje majke da ih ne vidi jer je ona smatrala da je to gubljenje vremena. Očito je strast za pisanjem bila veća od straha.

Vridilo je na svit doći, naziv je posljednje Vaše zbirke koju ste upravo predstavili. Koje je njeno glavno obilježje?

Osjetila sam u sebi potrebu da se vratim starom domaćem jeziku. To je knjiga zavičajne poezije. Koliko čudno zvuči, ali je istina da je stari jezik svjež jezik. To je jezik kojim su govorili djedovi i bake i koji se sve više zaboravlja. Upravo zato da se ne zaboravi ta ljepota jezika imala sam snažnu inspiraciju pisati tim jezikom. To je jednostavno iz mene poteklo kao mlaz vode nakon kiše. S lakoćom su tekli stihovi o našim ljudima, crkvicama, curama, pivcima, blagdanima, škavetima, doti, prelu, običajima itd.

Mnogo ste knjiga izdali. Ima li neka na koju ste posebno ponosni i zašto?

Da, dosad su objavljene 33 moje knjige. Meni je druga knjiga po redu nekako prirasla srcu. Zove se  Iznad mrakova i tamnica (Split, Logos, 1982.) U toj knjizi osjetila sam zov i puninu pjesničkog poziva koji će postati moj izbor za cijeli život.

Imate li brata ili sestru? Pišu li oni pjesme?

Imam brata, on ne voli poeziju, a sestru nemam, dakle nemam nikoga iz moje obitelji tko bi pisao. Nadaren je jako moj mlađi sin Tomislav, ali je odustao. Sin kaže da nešto i napiše, svi bi rekli da mu je mater napisala. Tako zasad nitko u obitelji ne piše, ali ima unučadi pa je moguće da netko od njih naslijedi taj dar.

Izmišljate li Vi ili pišete o stvarnim nadahnućima?

Pisac kada piše nekad izmišlja likove, ali najčešće ti likovi nisu izmišljeni. On zapravo sebe sam otkriva kroz te likove i slike, a čitatelj to ne primijeti odmah. Isto tako u pjesmi, pjesma mora imati emociju i naboj da bi se došlo do nečijeg srca i duše. Uz to ja jako uživam dok pišem i bez pisanja jednostavno ne bih mogla. Pisanje je meni velika radost, sreća i zadovoljstvo. Čak i kad pišem pjesme pune bola i tuge kao one o stradanju našeg naroda i branitelja, ispod tuge rađa se ljubav, a ona je smisao života.

                                                      

Razgovor vodile: Roza Braičić i Paula Kujundžić 5.b