More i kopno kroz povijesne naočale
Terenska nastava: Od antičkih galija i stare arhivne građe do danas
Bogatu pomorsku povijest Hrvatske kao mediteranske zemlje i čuvanje povijesnih dokumenata imali su priliku upoznati 12. ožujka 2026. sedmaši iz OŠ Jesenice, Dugi Rat.
Uz stručno vodstvo nekoliko kustosa među kojima je bila i bivša učenica naše škole Branka Teklić, učenici su imali priliku upoznati i razgledati brodove, podmornice, torpeda, opremu brodova, ronilačka odijela, povijesne odore pomoraca i uvjeriti se da je Hrvatska stoljećima mediteranska zemlja pomoraca.
Dok smo tako gledali venecijanske srednjovjekovne lađe, sjetili smo se omiških gusari koji su plovili svojim „strijelama“, malim brzim drvenim brodicama tzv. sagitama, a o kojima smo čitali u povijesnom romanu Omiški gusari u 5. razredu. Kod plovila iz 20. stoljeća, sjetili smo se pustolovina Jože Horvata na njegovoj jedrilici Besa kojom je oplovio svijet i romana Waitapu iz 6. razreda. Također, kustosica Branka nam je objasnila kako izgled broda podsjeća na čovjeka i da se uz brod više od drugih prometnih sredstava vežu ljudi. Osim toga, putovanje brodom, oluje, luke, sidra, kormilo, jedra, vjetrovi… imaju uz pravo i niz prenesenih ili metaforičnih značenja pa su često motivi umjetnicima.
Nakon obilaska postave muzeja koji uključuje i vanjski razgled tvrđave i splitskog akvatorija, a koji se panoramski lijepo može vidjeti s uzvisine na kojoj je smještena tvrđava Gripe (nastala kao obrana od Turaka u 17. stoljeću), učenici su sudjelovali u jednoj društvenoj i jednoj virtualnoj zabavno-edukacijskoj igri s povijesnim osobama i pomorskim događajima.
Trenutno se u istom prostoru tvrđave Gripe s Pomorskim muzejom nalazi i Državni arhiv koji je učenicima bilo drugo odredište terenske nastave. Tu smo proučavali stare austrougarske katastarske karte i zemljišne knjige (tzv. gruntovnice) iz 19. stoljeća (1832). Zanimljivo nam je bilo čitati nazive
svojih mjesta na talijanskom jeziku npr. Jesenizze, St Pietro, Zelovich, Porto Orich, Malisrat, Na Rad, Dubocca, Sikuruzza, Duchie itd. te isto tako prepoznavati tipična prezimena naših krajeva: Tomaš, Ivanišević, Vojnović, Nazor, Škarica, Kadić, Brahović itd. također napisanih bez nepčanika ili palatala koje uvodi 1830. i 1835. Ljudevit Gaj svojom slovopisnom reformom. Osim karata i knjiga, vidjeli smo i stare hrvatske zapise na poljičici (hrvatskoj ćirilici) kao npr. Ljekarušu don Ivana Zoričića iz 1691. godine. To nas je odmah prisjetilo na Poljički statut iz 1444. godine (po kojoj je poljičica i dobila ime) i Povaljsku listinu s otoka Brača iz 1250. godine kao najstarijeg teksta na poljičici (bosančici ili hrvatskoj ćirilici).
Obišli smo i odjel za restauraciju starih papira te vidjeli tehnike „krpanja“ dodavanjem svježeg papira – posebnim kemijskim postupkom. Restaurator nam je pokazao kako to radi. Zaista je izgledalo slično krpanju džempera kojem se rukav iskidao. Također, obišli smo odjel s montažnim pultom za montiranje slike i zvuka na filmskim vrpcama i sjetili se da su igrani filmovi prije digitalizacije imali vrpce duge nekoliko kilometara. Pokazani su nam i razni nosači zvuka ili slika koji su još nedavno bili u uporabi kao npr. video i audio kazete, CD-ovi, računalne diskete i gramofonske ploče. S obzirom da je većina rođena poslije njih, bilo je zanimljivo vidjeti ih u fizičkom okruženju, nekima od nas i prvi put.
Stalno nam mediji i društvo govore da trebamo biti svjesni trenutka u kojem živimo, zanemarujući temelje onoga što smo naslijedili. Također, kako živimo u svijetu punom informacija koje se mijenjaju kao i vrijeme u klimatskim promjenama, potrebno je povremeno stati i osvrnuti se u prošlost jer učeći iz nje, bolje razumijemo sadašnjost, a time i sami sebe osnažujemo.
Na kraju, važno je naglasiti kako je terenska nastava najbolja provjera usvojenosti znanja tj. njegova primjena nakon „gomilanja“ znanja u školskim klupama, zato hvala učiteljima i školi koji ih organiziraju.
Laura Palavra, 7.c