Osnovna škola "Jesenice"

„ I naše rodoljublje,

 ne smije biti otrovano ni kapljicom mržnje ili želje za osvetom. „

blagopokojni kardinal Kuharić

1991. godine u marijanskom svetištu u Mariji Bistrici povodom blagdana Velike Gospe kardinal Franjo Kuharić obratio se čitavom hrvatskom narodu s porukom da ne mrzi i da se ne osvećuje jer samo tako može pobijediti u Domovinskom ratu.

U našoj osnovnoj školi nastojimo čuvati uspomenu na Domovinski rat i u sebe ne unijeti kapljicu mržnje za ono što je hrvatski narod doživio.

Tjedan obilježavanja sjećanja na Vukovar i Škabrnju započeli smo izložbom učeničkih likovnih i literarnih radova. Čuvamo spomen i na učenike OŠ Jesenice koji su poginuli u Domovinskom ratu te smo u Danima sjećanja postavili i njihovu zajedničku fotografiju u atriju škole.

Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu.
- Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je.
- Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegovoga.
- Ako je ubio moga oca, brata, sestru… ja neću vratiti istom mjerom,
nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre… To je Evanđelje       (kardinal Kuharć)

SRO uključivao je spomen na ove Dane, prostorima škole dječji glasovi uvježbavali su sa voditeljicom M. Jurić pjesmu Hrvoja Hegedušića: Stoji grad.

A svjedok toga grada stigao nam je u petak, 8. studenog, kada smo zahvaljujući suradnji školske zadruge (same škole), općine, 114. brigade, ugostili jednog od šestorice  preživjelih s Ovčare, gospodina Vilima Karlovića. Nagrađeni učenici dobili su nagradu – majicu tiskanu o 150. jubileju škole – iz ruku našega gosta.

Pozivnice smo uputili na sve važne ustanove i adrese, roditeljima poginulih učenika OŠ Jesenice, braniteljima Omiške bojne kao i roditeljima sadašnjih generacija.

Učenici novinarske sekcije čekali su s pripremljenim pitanjima uobičajeni susret u školskoj knjižnici pred početak svjedočanstva.

A gospodin Zlatan Bašić, naš Vukovarac, branitelj i sam zatočenik logora nakon što je grad  Vukovar 18. studenog pao u ruke srpske vojske i JNA, da, baš gospodin Zlatan bio je onaj koji nam je gosta  doveo i predstavio.

Gospodin Vilim Karlović donio je svoju knjigu svjedočanstva „Preživio sam Vukovar i Ovčaru“ u kojoj na početku, na unutrašnjem dijelu uvodne korice stoji ono što smo mogli svjedočiti i u zajedničkom susretu večeri tog petka u OŠ Jesenice. Gospodin Vilim (autor) svjedočio je o patnji i stradanju hrvatskog naroda u Domovinskom ratu te o Božjoj ljubavi i mlosrđu očitovanima u naprekidnom spašavanju njegova života s najvećih vukovarskih stratišta.          Supruga Vlatka njegova je velika potpora.

Na početku nakon izvođenja himne, odgledali smo film o najvećem hrvatskom stratištu Ovčari. I bolno je znati da taj najveći zločin nad našim narodom u Domovinskom ratu nije otpočeo s povijesnom zadovoljštinom pravde.

Svjedočiti ne bilo kakvu istinu, već istinu bolnog susreta s istinitim događajem.  Na Ovčari od 270 talaca koji su nakon teških fizičkih i psihičkih tortura krenuli ususret smrti na stratište gospodin Vilim, Gospodnjom rukom, kako svjedoči, biva ostavljen ovdje na Zemlji da svjedoči.

No uza sve trenutke, kada se bezbroj puta susreo sa smrću i gotovo bio spreman zbog neiskorijenjenoga zla u ljudima na prijelaz odavde u neka drugačija i druga prostranstva, ostaje oslobođen mržnje, uistinu i danas će ta spoznaja čovjeka dubinom življenoga fascinirati.

Trudili smo se imati i pitanja, no gospodin Vilim, otac šestoro sinova, krenuo je spontano u osobno svjedočanstvo. Ostalo je i nešto pitanja za kraj naših voditelja Dore i Matka.

Bilo je lijepo čuti kako se naš napaćeni narod može kao jedan od rijetkih ponositi što nismo kroz povijest tuđe htjeli.

Druženje uz soparnik i domaće kolače, uobičajeno nakon susreta  upriličili smo u učionci vjeronauka.

Nedjelja 17. studenog, jugo u pojačanju i nas 100-tinjak krenulo je ispred Oš Jesenice. Na početku hrvatski barjak, a onda iza, upaljene svijeće. Hodamo za NJIH. Hodamo za nestale, pogubljene, obitelji koje i danas nose svoju stigmu kroz svakodnevnicu... življenja...

Ove godine ima više svijeća no nas hodočasnika. Ove godine i vjetar  se opire ognju svijeća, tjera i gasi one  već upaljene. No mi smo spremni za  iščitavanje radova nastalih na satovima Hrvatskoga jezika i Vjeronauka. I čitamo, a vjetar nam ništa ne može.

I molimo, molimo  pojedinačno, s našim don Božom, molimo zajedno da u nama gori plam, plam ljubavi, plam oprosta, ali ne i zaborava.

Nagradu za likovni rad u smjeni od 1. do 4. razreda dobila je Ela Kraljević učenica 4. c razreda.

  Ela Kraljević 4. c

U istoj smjeni nagradu za literarni rad dobila je učenica Stela Ercegović učenica 3. b razreda.

Nagrađeni likovni rad u smjeni od 5. do 8. razreda rad je učenice VII.a  Mije Pavić.

  Mia Pavić, 7.a

U nastavku možete pročitati najuspješnije literarne radove u smjeni od V. doVIII. Razreda.

Redom slijede:

1. U paraleli petih najuspješniji literarni rad bio je rad  koji je napisala Anđela Čagalj V.c razred

2. Nagređen rad za šeste razrede bio je rad učenice Nine Franić 6.c

3.Od sedmih razreda nagrađen je rad učenice 7. b Antonije Maček

4. Zajednički rad osmašica Eme Tomaši i Ive Garac 8. a razreda odabran je u paraleli osmih. Čestitamo im!

Ljubav koja nema granica

Godine 1991. počeo je Domovinski rat. Strah je bio u srcima, ali nismo se predali ni pokleknuli. Hrabro smo pristupili, uzeli oružje i borili se. Mi Hrvati oduvijek smo sanjali o slobodnoj Hrvatskoj. Godinama i stoljećima. Maštali smo o svakom detalju. To je braniteljima dalo snagu i dali su sebe za nas, za nju, domovinu. Dali su svoju slobodu, krv, život. Svaka obitelj, svaki čovjek, svako dijete prvo nauči voljeti svoju domovinu. Svako srce u našoj domovini tuče za Hrvatsku. Ta ljubav nema granica. Ona je jaka, vječna. Naši su branitelji upili tu ljubav i pobijedili. Dobro uvijek pobijedi. Mi smo pobijedili godine 1995. i oslobodili se neprijatelja. Zbog njih sada slobodno šetam, promatram svijet oko sebe. Često se sjetim branitelja svoje domovine, pogotovo onih koji su joj podarili svoj život. To mi daje snagu da nastavim dalje.

                                                                                                                                               Anđela Čagalj 5. c

                               Priča školske klupe iz Vukovara

Kada bi školska klupa progovorila, otkrila bi  nam sve svoje tajne, čemu se raduje, što je rastužuje, čemu se nada.

Bilo je to ranih devedesetih godina kada je u nju sjelo dvoje djece. Djevojčica plavih očiju, Ana, i dječak crne kose, Ivan. Bili su za mene posebni, veseli, razigrani i nikada se ne bi svađali. Strepila bih s njima kada bi ih učiteljica ispitivala, a oni ne bi baš dobro naučili. Znala sam sve njihove tajne i upijala sva njihova pisanja po meni. U meni su njihova imena urezana šestarom. Znala sam i tko su bile njihove prve ljubavi.

Onda, jednoga jutra, začuli su se vriskovi i pucnjava, a Ana i Ivan su bili uplakani, više nisu bili sretni. Prvi put sam vidjela strah u njihovim očima. Rekli su mi da netko napada njihov grad, a njihovi očevi morali su ga ići braniti. Od toga dana više nisam bila klupa u kojoj se učilo, već sklonište od granata. Škola je bila srušena. Umjesto dječjih rezbarija, u mene su bili urezani tragovi rata. Dugo nisam čula dječji smijeh. Dugo sam stajala prazna. Rat…strah…obnova…

Nakon mnogo vremena čula sam poznati glas, sjetila sam se plavih očiju i crne kose.

Prepoznali su me, uzviknuli: „Pa ovo je naša klupa, na njoj su još urezana naša imena.“

Bili su to Ana i Ivan koji su došli na roditeljski sastanak svome djetetu u slobodnom Vukovaru.

                                                                                                                                            Nina Franić, 6.c

Akordi o Vukovaru

Kada čujemo riječ akordi, većina nas pomisli na glazbu, no kada čujemo Vukovar, slika se potpuno promijeni.

Kada ja čujem Vukovar, prvo što mi se dogodi potpuna je blokada. Ne znam što misliti u tom trenutku. Sve mi se čini poražavajuće. Tenkovi koji su prolazili gradom bacajući note straha koje je svatko čuo i osjetio. Svaki metak poslan prema ratniku zadao mu je bolan akord. Svaki pad  vojnika ili civila uvijek tresao je zemlju poput falše note. Ipak, najveća i najbolnija nota u vukovarskoj kajdanki plač je djece koja prolaze ulicama predvodeći ovu tužnu skladbu. Njezin je dirigent nepoznat.

Preostala je samo publika koja će se sjećati cijele simfonije koja, hvala Bogu, odavno više ne svira.

Antonia Maček, 7. b

Upalimo svijeće

Za svako izgubljeno biće

za svakog civila i vojnika

za svaki dan koji bez njih sviće

za sve koji su naš ponos i dika.

Neka gori plamen svijeće,

nek' se vidi mali žar

koji molitvu našu pokreće

da im bar ona bude na dar.

Dar za sve njihove korake

za sve njihove boli

koje nisu nimalo lake,

ti se bar pomoli.

Za sve žrtve i nestale

upalimo svijeće

jer molitve nisu prestale

nit' prestat neće.

Ema Tomaš i Iva Garac, 8.a

Neki od učeničkih likovnih uradaka:

 Laura Jurić- Pešič

                                                                                                                                                        Vjeroučiteljica

                                                                                                                                                         Darija Mladin