Osnovna škola "Jesenice"

Rijeka Neretva najduža je rijeka Jadranskoga sliva. Izvire na nadmorskoj visini od tisuću metara duboko u Bosni i Hercegovini ispod planine Zelengore i teče 225 km do ušća. Samo posljednjih dvadeset kilometara ova smaragdno zelena ljepotica teče kroz našu domovinu. I dok je u BIH kanjonska rijeka, u Hrvatskoj je mirna, duboka i široka pa je plovna sve do Metkovića. Pošao sam kao učenik petoga razreda OŠ Jesenice, zadnjeg dana svibnja 2022. na jednodnevni izlet u pustolovinu otkrivanja hrvatske Neretve i vjerujte bilo je čudesno!

Početna postaja našeg putovanja bila je povijesna tj. ostaci antičkoga grada Narone (lat. Neretva), a današnjega Vida. To je prvi muzej „in situ” u Hrvatskoj što znači da je izgrađen na lokalitetu nalazišta. Ostao sam iznenađen vidjevši prvi put četrnaest veličanstvenih kamenih kipova visine od dva do tri metra. Među njima bogatom carskom odorom ističe se sam car August. Saznao sam da nigdje u Hrvatskoj iz antike nisu pronađeni kipovi kao u Naroni. Stari su 22 stoljeća i potječu iz prijelaza era, tj. iz Kristova doba. Osim cara Augusta, njegove obitelji i rimskih uglednika, u muzeju se nalaze oruđa, oružja, nakit, novac i pogrebne ploče koji prikazuju život običnog rimskog puka. Zadivilo me što je nešto tako staro predstavljeno u tako modernom muzeju.

Nakon bjelila kamena u kršu Vida, stižemo u samo četiri kilometra udaljen Metković, grad s 15 000 stanovnika. Dočekao nas je poznati Lučki most odakle počinje start poznatog Maratona lađa koji se održava svake druge subote u kolovozu pod pokroviteljstvom predsjednika Republike. Kao i Metkovčani odmorili smo u Gradskom parku koji je centar okupljanja tijekom godine, a naročito ljeti uz večernje koncerte, izložbe, priredbe i druga kulturna zbivanja. Nakon predaha odlučujemo, kao lađe, pratiti Neretvu, samo kopnenim putem. Zato ostavljamo kamene kuće i bijele trgove ovog tipično krškog dalmatinskog mjesta i krećemo put Opuzena.

Želimo otkriti murale koje su ulični umjetnici i grafiteri iz cijelog svijeta ostavili na pročeljima sedamdesetak starih kuća učinivši tako cijeli grad trajnom umjetničkom izložbom. Opet nas čekaju bijele kamene kuće poredane uz rijeku kao stražari. Pješice prelazimo uski most preko kojeg autobus ne može i ulazimo u gradić od svega 3 300 stanovnika. Šetamo ulicama i kao u igri skrivača tragamo za muralima...jedan, drugi, treći...trčimo prema parku kad odjednom vidimo ih na svim stranama! I što je pročelje starije, murali su sve ljepši tako uljepšavajući često prazne i napuštene kuće. Čovjek koji čita knjigu, stisak ruku i ogromni srebrni labud poslužili su nam kao kulise za grupnu fotografiju koja ide u školski spomenar.

Ovom postojom napuštamo bijelu Neretvu i odlazimo u zeleno srce Neretve – jezero Kuti. Okruženi lopočima u bijelom i žutom cvatu ručamo na gospodarskom imanju. Poslije ručka „pod pekom” dok se igramo s bijelom patkom i njenih deset crnih i žutih pačića koji uskoro plivaju na drugu stranu jednog rukavca, stižu dvije neretvanske lađe od crnog drveta. Ulazimo u njih uz priču vodiča o neretvanskim gusarima iz mletačkog doba. Plovimo kroz tamno zelenilo koje osvaja tišinom razlivene vode. Iza nas ostaju tamnosive planine, a ispod broda stotine bijelih i žutih lopača spavaju u zagrljaju smaragdno zelene Neretve. Tu i tamo poplašimo crnu čaplju, bijelu patku, smeđu kornjaču ili zelenu žabu... a onda se sve umiri kao u snu. Istovremeno sve je okupano suncem pa je toliko sjajno da sam pomislio da sam u raju. Bio je to najbolji sat Prirode koji sam doživio. Nakon sat vremena opet smo na imanju. Ljubazni domaćini pokazuju nam svoje domaće životinje, alate za poljoprivredu, tradicionalne nošnje i druge predmete. Odnekud se nađoše i balote pa zaigrasmo na otoku okruženi vodom i drvećem.Bio je to pravi popodnevni odmor u srcu prirode daleko od prometa i gužvi.

Nastavljamo autobusom dalje, putujemo k ušću i plavoj Neretvi koju ćemo upoznati u dodiru s morem, ali taj susret nije jednostavan. Neretva se razlijeva u mnoštvo rukavaca čineći veličanstvenu deltu, najveću na Jadranskoj obali. Tu su brojne plantaže mediteranskog voća i povrća: mandarine, limuni, klementine, šipci, lubenice, dinje, rajčice, krastavci... obilje plodova, a zatim ogromna pješčana laguna. Uvala Blaca.

Prepoznali su je i turisti i  surferi sportaši. Blagi maestral miluje nas dok pješačimo tri kilometra do vrha kamo autobus ne može doći. U dnu velike uvale zaobilazimo stanište močvarnih ptica vlastelica koje nas nepomično promatraju kao oni kipovi u Naroni, sa sigurne udaljenosti. Nastojimo biti tihi i ne ometati ih. Na vrhu zaljeva dočekao nas kao prah sitan zlatnosmeđi pijesak u koje naše bose noge upadaju kao u brašno. Tapkamo po moru kao čaplje jer je toplo i plitko čak stotinu metara. Nalazimo se na jednoj od najpoznatijih plaža Jadrana na kojima se održavaju natjecanja u kitesurfingu. Omamljeni ljepotom i maestralom ostajemo nešto duže na ovom mjestu i kraju našeg izleta kako bismo upili u sebe svu ljepotu bijele, zelene i plave Neretve koju nam je velikodušno darovala ova čarobna rijeka.

Zato želim ovo putovanje podijeliti u putopisu i svakako ponoviti još mnogo puta.

                                                             Franko Bezmalinović i Rino Tomić, 5.b