Osnovna škola "Jesenice" - Naslovnica

> Naslovnica

Gitara kao izazov

Autor: External , 5. 5. 2023.

Povodom Dana škole mladi novinari naše škole intervjuiraju učenike koji su po nečemu posebni i zapaženi. Možda ostalima posluže za ideju čime bi se oni bavili u slobodno vrijeme ili ih nadahnu za nove i kreativne ideje. Ove godine smo svratili u četvrti razred i otkrili uspješnog mladog glazbenika čiji je životni put jako zanimljiv. Upoznajte Nou koji voli razgovarati, družiti se i dijeliti svoja iskustva

Kada si se počeo zanima za glazbu i sviranje gitare?
Počeo sam se zanimati za glazbu kao mali, a gitara mi je oduvijek najdraži instrument.

Je li zabavno svirati klasičnu glazbu ili te privlači nešto drugo, npr.rock ili pop?
Da, zabavno je svirati klasičnu glazbu, drugačija je od druge glazbe, smiruje i zanimljivo je to za znati. Od drugih vrsta glazbe me najviše privlači rock.

Kada si počeo svirati u Glazbenoj školi Lovre pl. Matačića i možeš li reći nešto o timskom radu školi?
Na kraju mog drugog razreda u glazbenoj školi su nam podijelili letke za audiciju u koju sam otišao s mamom i tatom i prošao sam. Jako je važno slušati profesore. Što se tiče timskog rada u školi, gitara se svira zajedno s profesorom, solffegio je timski i tu nas je deset u razredu sa svih instrumenata.Na koncerte i natjecanja ide se s ostalim učenicima i profesorima i tu je atmosfera uvijek super, svi smo prijatelji i dobro se slažemo.

Kao gitarist imao si puno nastupa. Koji su ti koncerti najdraži? Koji uspjesi?
Pozorno pamtim sviranje s profesorom Patrickom Vacikom na glazbenom konsertanji u Pragu. Najveći uspjeh mi je definitivno prva nagrada na državnom natjecanju u Zagrebu.

Gdje si do sad putovao na koncerte. Planiraš li se baviti isključivo glazbom ili završiti neko drugo obrazovanje? Ili o tome još ne razmišljaš?
Putovao sam u Zagreb, Prag i Sarajevo, sad me čeka nastup u Italiji i Crnoj Gori...Volio bih biti i programer. Definitivno se ne želim cijeli životom baviti samo glazbom i sviranjem.

Imaš li neki hobi i stigneš li obaviti školske obaveze,tj.kako ti ide redovna školska nastava? Kako nadoknadiš izostanke i jesu li česti?

Hobi mi je robotika, koliko uspijem jer gitaru treba svaki dan vježbati po sat vremena, a pred natjecanja i duže. Zasad stignem obaviti školske obaveze i redovna nastava ide mi odlično. Izostanci su mi česti zbog natjecanja, ali moja učiteljica Dijana Krvavac mi uvijek pomogne i podržava me u svemu.

Da ne sviraš gitaru, koji bi instrument svirao?

Na audiciji za glazbenu školu sam mogao odabrati dva instrumenta. Drugi izbor je bio klavir, ali sam se cijelo vrijeme nadao da ću upasti na gitaru.

Što bi poručio vršnjacima i mlađima koji nisu sigurni, a vole svirati neki instrument?

Poručio bih im da slijede svoje snove i da se upišu u glazbenu školu i sviranje. Meni je to donijelo samo lijepe stvari, iskustva i prijateljstva.

Na kraju bih se želio zahvaliti posebno mom profesoru Neni Munitiću jer bez njega ničega ovog ne bi bilo. Teti Renati koja mi radi nokte jer su oni bitni za sviranje gitare i mojoj učiteljici u osnovnoj školi Dijani Krvavac koja me uvijek potiče i hrabri u učenju.

Razgovor vodio: Toma Raos, 6.b

REPORTAŽE IZ SUSJEDNE ITALIJE: GORICA - FESTIVAL GITARE

Čarobna zemlja, riznica umjetnosti i kulture

Moj mlađi brat Noa spremao se na natjecanje iz klasične gitare u Goricu, u Italiji. Odlučili smo spojiti njegovo natjecanje s malo dužim obiteljskim putovanjem kroz nekoliko gradova u Italiji.

Krenuli smo u petak ujutro iz Dugog Rata. U Goricu smo došli u 16 sati i odmah po dolasku smjestili se u hotel Best Western koji je bio 5 minuta pješke udaljen od mjesta na kojem je Noa imao natjecanje. Krenuli smo u obilazak grada. Talijanski Gorizia (Gorica) maleni je gradić u Italiji na samoj granici sa Slovenijom. Oduševio sam se koliko je sve uredno i čisto. Središnji dio grada je trg s fontanom, katedralom Sv. Ignacija i parlamentom. Obišli smo katedralu i na trgu sjeli u slastičarnu s ostalim natjecateljima i njihovim roditeljima te upijali ljepote malenog gradića. Sutradan, nakon natjecanja, probali smo pravu talijansku pizzu kojoj sam se jako veselio. Slijedilo je druženje s ekipom glazbene škole koji su bili smješteni na slovenskoj strani na jednom velikom imanju. Do kasno u noć smo pjevali, a profesori su svirali gitare i baš smo se super zabavili. Ujutro smo krenuli put Padove.

SVETI ANTE - PADOVA

U nedjelju smo došli u Padovu. To je prije svega bila velika želja moje mame. Smjestili smo se u apartman i odmah krenuli u baziliku Sv. Antuna. Sv. Ante (Antonio, Antun) je porijeklom iz Lisabona, a u Padovi je umro. Bazilika je sagrađena u gotičkom stilu između 1232. i 1350. godine. Izgleda veličanstveno, izvana i iznutra. S lijeve strane crkve čekali smo u redu za dolazak do groba sveca. Tu smo ostali neko vrijeme i pomolili se. Grob je okružen zlatnim kipovima, a iza njega se može dodirnuti kamen gdje svetac počiva. Iskreno, malo me iznenadila raskoš i pomislio sam koliko bi siromašnih, a svi znamo koliko je siromašne ljubio Sv. Ante, moglo biti nahranjeno novcem koji se u ovo uložio i ne znam bi li se ovo svidjelo samom svecu. Unutar bazilike je i oltar s relikvijama sveca (njegov jezik i vilica koji su neraspadnuti), ali i puno umjetničkih dijela Donatella i Tiziana. U Padovi se nalazi i najstariji botanički vrt na svijetu koji je na popisu svjetske baštine UNESCO-a. Nažalost nismo mogli ući u vrt jer je bio zatvoren, ali izvana smo vidjeli da je prekrasno. Nakon toga dolazimo do trga Prato della Valle koji je ogroman. Na njemu se nalazi 78 statua i ima 90 000 m2 čime postaje drugi najveći trg na svijetu. Trg je bio prepun ljudi i studenata. Padova je baš grad mladih. Njihovo Sveučilište je poznato i po tome što je na njemu predavao Galileo Galilei. Mene je Padova baš oduševila. Prepuna je malih uskih uličica, predivnih trgova i starih palača. Sigurno ću se opet vratiti u Padovu!

ČAROBNA VENECIJA

Ponedjeljak je bio dan za Veneciju. Njoj sam se najviše radovao. U Veneciju smo iz Padove odlučili krenuti vlakom do stanice Santa Lucia. To je ispalo kao odlična ideja. Vlakovi su brzi i klimatizirani, na dva kata, i u Veneciji smo bili za 20 min. Odmah po izlasku iz vlaka došli smo na pristanišne brodova taksija. Mogli smo se i prošetati mostovima do centra, ali zaključili smo da je Veneciju ipak najbolje istražiti malo brodom, malo šetnjom.

Ukrcali smo se u brod i krenula je naša avantura, prvo kroz najveći kanal, kanal Grande. Nismo znali gdje bi prije gledali od ljepote. Fasade su veličanstvene, a povijesne ljepote nalaze se posvuda. Građevine su, istražio sam, iz kasne renesanse i venecijanske gotike.

Po izlasku iz broda, laganom šetnjom dolazimo na glavni trg, Trg svetog Marka. Ja bih dolazak na trg opisao kao da sam u filmu. Nestvarno lijepo. Na samom ulazu na trgu su dva stupa, vrata Venecije. Trgom dominira bazilika sv. Marka s odvojenim zvonikom, a tu je i sjedište nadbiskupije. Odmah do bazilike je Duždeva palača koja je stvarno prekrasna, a na njemu počinju i venecijanske tradicijske svečanosti (npr. karneval). Popili smo piće i pojeli kolač na trgu dok nam je bend svirao klasičnu talijansku glazbu na violini, klaviru i violončelu. Neopisivo!

Dok smo se dogovarali što i kud dalje, odlučili smo da ćemo se jednostavno „izgubiti“ po Veneciji i uživati i upijati sve ljepote. Jer svaki kutak je prekrasan i ostavlja bez daha. Prošli smo preko puno mostova. Svakako najpopularniji je Most uzdaha. Sagrađen je da bi povezivao stari i novi zatvor.

Dobio je ime Most uzdaha jer bi zatvorenicima šetnja preko tog mosta bila posljednji pogled na slobodu prije odlaska na pogubljenje ili ćeliju pa bi zatvorenici uzdisali gledajući posljednji put vanjski svijet

Poznat je jako i most Rialto koji povezuje San Polo i San Marco i s njega se stvarno pruža prekrasan pogled na kanal, a u blizini je i poznata tržnica.

Na svakom koraku su i prodavaonice i suvenirnice u kojima dominiraju poznate venecijanske maske. Prije su se koristile tijekom mnogih mjeseci, a sada samo u veljači. Kupili smo suvenire, sitnicu od murano stakla i krenuli ovaj put šetnjom do željezničkog kolodvora.

GRAD LJUBAVI – VERONA

Svi znamo za poznatu ljubavnu priču o Romeu i Juliji. Danas je utorak i idemo u grad ljubavi, grad Romea i Julije - Veronu. U Veronu smo iz Padove također krenuli vlakom. Bilo je dosta vruće pa smo do centra odlučili uzeti taksi. Taksist nas ostavlja kraj velike Arene u samom centru grada. Arena u Veroni je impresivna. Jedan je od najbolje sačuvanih amfiteatara i u njega stane oko 22 000 ljudi.

Laganom šetnjom dolazimo do Piazza della Erbe, najpoznatijeg trga u Veroni. Tu se nalazi štand do štanda. Prepuni su voća, povrća, suvenira, maski… Talijani su jako glasni, cjenkaju se i na trgu se baš može osjetiti pravi talijanski mentalitet. Iznad bijelih krovića štandova uzdiže se zgrada koja se po svojim freskama definitivno izdvaja, Mazzanti house. Na sredini trga je i fontana s likom Julije.

Od trga se spuštamo na najpoznatije mjesto u Veroni, ne može se ne pronaći jer svi turisti hrle prema njemu, naravno Cassa di Giulietta. Dolazimo do malog dvorišta u ulici Capello. Imali smo sreće i ušli smo relativno brzo u dvorište. Zidovi na ulazu su prepuni ljubavnih poruka. Na papirićima, ispisanim olovkama, kemijskom, na lokotima pa čak i po žvakaćim gumama… ovo mjesto je baš neke posebne energije. Unutar dvorišta su dvije suvenirnice u kojima među ostalim možete kupiti lokot. Naravno da smo ga i mi kupili, napisali smo na njemu naša imena i zaključali ga ispod Julijinog balkona. Slikali smo se pokraj Julijinog kipa i ispod Julijinog balkona. Malo sam istraživao o Romeu i Juliji, a imali smo i za lektiru Shakespeareovu tragediju. Vjeruje se da je Julija bila na tom balkonu i da joj je Romeo tu prvi put izjavio ljubav. Za to naravno ne postoje dokazi jer Julija iz Shakespeareove drame nije bila stvarna, ali ljudima se svidjela ideja da postoji takvo mjesto. (Imamo i mi svoje tragične ljubavnike u Kaštel Lukšiću -Miljenka i Dobrilu, no na žalost nismo tu ljubav brendirali kao Talijani, ali tko zna, možda uskoro budu poznati izvan Hrvatske?) U samoj kući je mali muzej kostima i krevet koji je korišten na snimanju filma o Romeu i Juliji. Također, u Julijinoj kući postoje „Julijine tajnice“ koje odgovaraju na svako ljubavno pismo iz cijelog svijeta. (Zbilja kreativno!)

Krenuli smo dalje do Ponte Scaligero. Prošetali smo do mosta, obišli zidine, slikali se i krenuli dalje u istraživanje ovog divnog gradića. Svaki kutak, svaka ulica, svaka fasada priča svoju priču i isto kao u Veneciji i ovdje se najbolje „izgubiti“ i upijati sve ljepote. Nakon ručka i daljnjeg obilaženja, sjeli smo na vlak i krenuli natrag put Padove na večeru i šetnju.

POVRATAK

Odlučili smo se vratiti u srijedu kući, najviše da ne propustim nastavu i neke testove, ipak je kraj školske godine. Na povratku smo odlučili provesti popodne u Opatiji. Bili smo više puta, ali se uvijek rado vraćamo. Cijela Opatija je divna, čista, uredna, s najljepšim parkovima i šetnicom uz more. Ručali smo, pojeli sladoled i krenuli našom rutom kroz park koju nikad ne propuštamo kad dođemo u Opatiju. Naravno da smo prošetali i uz more, slikali se i polako krenuli kući.

I na kraju, mislim da je Italija predivna zemlja koju svakako treba posjetiti. Ja sam bio sad samo u četiri grada, ali želja mi je obići opet. Imam još vremena, mlad sam. Želim se vratiti i u Padovu, Veronu, Veneciju… sve je to nešto što svakako treba vidjeti. Treba doživjeti taj talijanski šarm, njihovu kulturu, vidjeti sve te umjetnine, pojesti kolač na trgu Sv. Marka, slikat se s Julijom, pomolit se u bazilici sv. Ante, po kojem i nosim ime. Mene je Italija baš osvojila, zato sam i napisao ovaj putopis!