Osnovna škola "Jesenice"

            Započet ćemo danom prije ekskurzije tj. 31.8. Neki su se pakirali 5 minuta (muški), neki polako i u miru, dok se nekima još u 2 sata jutro sušila odjeća. E da, skoro smo zaboravile spavanje. Pa kako možeš spavati kada sutra počinje najveće ludilo u godini.

Prebacimo se na 1.9. Jutro. 6:15 sati. JESTE LI VI NORMALNI? Evo ovako. Gledamo mi bus, gleda i on nas. Gledamo se, uživao u trenutku. Pozdravljamo se s roditeljima, bakama, djedovima, susjedima, ma nema koga nije bilo. I onda hvatamo šprint. Da ste vi vidjeli taj natjecateljski duh pa trčali smo ko' pribijene mačke. Svima je jasno zašto, pa hvatamo zadnja. HEJ ljudi, imate li vi život? I tako smo krenuli, vozili se, nešto malo pričali, malo i spavali i na kraju došli do Smiljana. Tamo nam se svidjela Teslina rodna kuća i njegova djela: Kolumbovo jaje (okreće se, a stoji uspravno), turbina, ispitna stanica. Pogledali smo zanimljivi film o njegovom životu. Nama se posebno svidjela vizija koja glasi: „Više je nego vjerojatno da će se dnevne novine svakodnevno, tijekom noći, bežićnim prijenosom dostavljati po kućanstvima.“ Zbog te rečenice za nas dvije Tesla je bio legenda o kojoj smo otkrili svašta, a zapravo znamo jako malo. Ogladnili smo te nas to dovodi do ručka u hotelu Ana. Pojeli smo malo pljeskavice i siti krenuli prema hotelu Admiral. Pao nam je mrak na oči kada nam je vodič Leo rekao da imamo ''par'' stepenica do recepcije. Smjestili smo se u sobe i krenuli na večeru. Znate što slijedi nakon večere? Tuširanje, hodanje po sobama... ugl. DISKO!!! Tamo smo se sprijateljili s OŠ Brda iz Splita i tulumarili do ponoći. Onda smo mogli šetati do 1:00 i crta u krevet. SAVJET ZA BUDUĆE GENERACIJE: podmitite konbara da stavi tablete za spavanje učiteljima u večeru inače ćete ostati u sobama cijelu noć.

2.9. smo se dignuli, doručkovali i u 8:30 krenuli prema Vukovaru. Prvo smo posjetili bolnicu i najviše nas je dojmio zid na kojem su sva imena umrlih i nestalih u Domovinskom ratu. Zatim smo razgledali: dvorac Eltz, centar grada, kuću Lavoslava Ružičke, rijeku Dunav... Posjetili smo Memorijalno groblje i spomen područje OVČARA. O tome se ne može pričati, morate vidjeti svojim očima. Znate li koji je najistočniji grad naše male Republike Hrvatske? ILOK. Bili smo i u njemu. Razgledavali smo centar grada, samostan i crkvu te smo posjetili vinske podrume-poznate kao Iločki podrumi. Naučili smo kako se proizvodi i čuva vino. Čak je jedan naš prijetelj ušao u bačvu. Navečer isti program. Zbog kazne od prethodne večeri (ostaje tajna) smo morali do ponoći u sobe. Hvala Bogu što smo mi dosjetljiva generacija pa smo iskoristili glas i počeli se dovikivati s prozora ne prozor. Naravno bili su i mobiteli uz nas.

VEĆ JE 3.9! Opet isto jutro. Učiteljica kuca na vrata, doručak i polazak. Ovaj dan je bio namijenjen Kopačkom ritu i Osijeku. Prvo smo se vozili brodićem i razgledavali čuda prirode, a zatim pogledali film o životinjama koje ne izlaze u vrijeme kada smo mi bili tu. Bus nas je odveo do eko sela gdje smo ručali prirodnu hranu i prirodan sok. I tako malo po malo smo krenuli u veliki, prelijepi grad Osijek. Tamo smo posjetili povijesnu jezgru Tvrđu te muzej Slavonije. Najviše nas je dojmio vodič koji nas je zaintrigirao svojim pričicama. Sljedeća na redu je bila konkatedrala sv. Petra i Pavla. Koliko se sjećamo visoka je oko 90 metara i sagrađena od 3 milijuna opeka. Ljudi moji, napokon slobodno vrijeme! Malo smo se šetali po dućanima, pojeli skoro cijeli McDonald's i zamalo završili na televiziji. Bili smo siti pa smo preskočili večeru, ali ne i desert. Slavili smo dva rođendana i bilo je veliko slavlje u restoranu, disku i na kraju u sobama.

ETO GA, ZADNJI DAN. Krenuli smo već u 8 sati. Put nas je odeo u srce Slavonije-ĐAKOVO. Prvo smo posjetili Strossmayerovu katedralu koja nas je ostavila bez daha. Visoka je oko 80 metara te je sagrađena od 7 milijuna opeka. Bili smo i u kripti katedrale gdje je grobnica biskupa Josipa Juraja Strossmayera i još mnogih. U nastavku smo krenuli u Državnu ergelu s đakovačkim lipicanskim konjima. Mogli smo se s njima slikati i moramo vam priznati da su ljepši nego naši sinjski. Tu smo i ručali te krenuli prema našoj dragoj Dalmaciji uz par manjih stanki.

              Neki su kući došli bolesni, neki promukli, ali svi s podočnjacima. Sve u svemu ovo je bio najbolji provod u našim životima koji ćemo pamtit još jaako dugo.

              P.S. Zahvaljujemo našim razrednicama (Dragici Debak, Marti Barišić, Mariji Vuletić) što su bile strpljive s nama i što su nas čuvale i brinule se o nama kao da su nam majke.

Ponosne i iscrpljene: Isabela Ledina i Josipa Šarolić VIII.b