Osnovna škola "Jesenice"

Sve je počelo od stare očeve gitare

Već više od četiri desetljeća na hrvatskoj duhovnoj glazbenoj sceni Čedo Antolić piše, sklada i izvodi pjesme kao što je to radio Arsen Dedić. Zaslužan je i za dva Porina koje je 2001. i 2009. osvojio radeći na albumima Željke Marinović. Poznat je i kao pjevač bluesa i jazza. Izdao je zbirku duhovnih pjesama Pjesnik Gospodnji. Manje je poznato da se bavi i slikarstvom. Ovaj svestrani umjetnik pričao nam je o svome životnom putu stvaranja.

Kada i kako je glazba ušla u Vaš život?

Pretpostavljam da je glazba ušla u moj život već rođenjem jer je moja majka prekrasno pjevala, a otac je posebno lijepo slagao i spajao glasove. Znači, imao sam tzv. predispoziciju. Uz to otac je imao jednu staru gitaru i kad sam prva dva tona kao dijete odsvirao na njoj, to se odmah nekako urezalo u mene da sam otad počeo svirati i evo dan- danas sviram.  66 godina imam, a to je jako davno bilo...

Svestrani ste umjetnik. Pišete, skladate, pjevate. Što Vam je najteže, a što najdraže?

Ništa mi nije teško, najdraže mi je još uvijek, koliko god godina imam, biti spreman na neke ljepote. Dobio sam npr. od svog zbora mobitel pa po njemu crtam. Mediji mi nisu problem. Slikam akvarele, ulja, dobar sam crtač, zapravo meni nikad nije dosadno. Iako me bolest stigla i imam štake, a prošli mjesec izašao sam iz bolnice nakon infarkta; borim se i hodam jer sam i dalje optimist. I dalje vodim zbor u crkvi,još od 1969. godine. Tu sam okružen s puno mladih koji me vole i ja njih volim, družimo se, objavljujemo CD-ove i čudesno nam je zanimljivo! To nema težine! Najteže mi je što sam bolestan i što zbog nje ne mogu recimo nositi kutije, ne mogu lako ustati, ne mogu donijeti gitaru na pozornicu, ali kad sjednem, onda sviram. Kak` ću svirat i pjevat večeras-pojma nemam, to je baš zanimljivo. Iz bolnice sam praktički došao, ali imam volju i ne bojim se ničega, nit` se bojim bolesti, a to što volim slikati, pjevati i auto voziti – to je najljepše. Ja tako znam biti sretan! Eto npr. sa sinom sam bio nedavno u Zadru. On je radio u kazalištu predstavu, pa  smo se vozili iz Zagreba. Malo ja vozim, malo on vozi- pun sam sreće i to me drži od bolesti. Uvijek se trebaš boriti, raditi, stvarati, kretati i naravno trebaš se čuvati da u prometu ne nastradaš ili da ne radiš gluposti u ovom životu u kojem gluposti, nažalost ima koliko hoćeš! Ima puno nepoželjnih i loših stvari, ali i puno ljepote. Za mene nije ljepota u drogama i pijanstvima, nikada se u životu nisam napio, a svirao sam svadbe i svadbe... U meni je uvijek bila umjetnost i veselje za lijepe i divne stvari. Eto tak` sam živio i tak` ću umrijeti, nadam se.

Kako je bilo odrastati u Zagrebu 60-ih godina, prošlog stoljeća?

Bilo je to bezbrižno i radosno doba. Igrali smo se po ulicama. U moje vrijeme nije bilo toliko automobila. Zimi smo se i sanjkali, imali smo saonice i pamtim kako smo se do ponoći sanjkali po ulici. Puno djece se igralo na ulici, ispred kuća, bilo je prekrasno. Do škole sam imao kilometar i pol pješačenja i nikad mi to nije bilo teško jer sam bio u društvu. Bilo je lijepo, moja mladost je bila divna. Po šumama smo istraživali, trčali po livadama, bili na svježem zraku. Naravno mi nismo imali kompjutore i mobitele. Sjećam se, imao sam igračku pticu kosa, malu metalnu spravu-pticu, nazad je sprava imala navijač pa se mogao navinuti, onda je onak` lupala s krlima i pjevala. No svako vrijeme nosi svoje. Moje djetinjstvo je meni predivno.

Jesu li već u osnovnoj školi učitelji zapazili Vaš talent za pisanje i skladanje?          

Pa za pisanje i skladanje nisu, nego za slikanje i pjevanje. Puno sam pjevao i crtao, ali skladao i pisao nisam, tek sam `70-ih počeo pisati pjesme. Prvo za jednu curu u koju sam bio zaljubljen i pisal` sam joj najljepše pjesme, al` nije me ni pogledala - a bila mi je ishodište i

razlog postojanja?! Tad nisam znao baš pisati, alikasnije sam već postao pjesnik i pisac. Naime nisam savršen, ali nisam ni završen – tak` ja gledam na te stvari...

Tko Vam je glazbeni uzor?

Pa mogu reći da zapravo nemam glazbenog uzora. Uzor mi je ono nešto što će me dotaknuti, recimo ja volim blues, ali volim i domaće pjesme, volim hrvatsku baštinu u glazbi: slavonske pjesme, dalmatinske klapske pjesme, ali nemam neki posebni uzor. U mojoj mladosti bili su popularni Beatlesi, jasno da sam ihtada puno slušao, ali bilo je i drugih grupa. Bilo bi nešto lijepo i dobro pa sam to slušao, ali eto uzora nisam imao. Bio sam nekako tvrdoglav i svojeglav kao što Paul Simon pjeva „I am just a poor boy“. Takve sam pjesme svirao i ja pa sam nakon togai sam počeo komponirati. Dosad sam izdao sedam CD-ova te stotinjak duhovnih i kajkavskih pjesama. Nisam niti očekivao da će se to dogoditi jer ja nisam išao u glazbene škole. Naime, ja sam nepismen. Sve sam radio na bazi talenta.

Što mislite o kantautoru Arsenu Dediću?

On je zasigurno izvanredan hrvatski kantautor. Tu nema govora. Napravio je puno pravih stvari i neprocjenjivo obogatio hrvatsku glazbenu i književnu scenu.

Gdje nalazite nadahnuće za pjesme?

U svakodnevnom životu. Kada čovjek želi, kada može, kada za to ima talent... onda nije problem. Imam jednu sobicu iz nje vidim uličnu lampu, ona mi je prekrasna. Samo čekam pahulju, kap kiše ili da vjetar zanjiše grane... Mene oduševljavaju priroda i ljudi. Slikam riječima, perom i pinelom, bojama i zvukom...

Zašto ste se odlučili baš za duhovnu glazbu?

E, to stvarno ne znam, tak` se dogodilo. U blizini moje kuće je bila jedna crkvica. Jednostavno sam ušao u nju nakon vojske `73.i našao zajednicu u kojoj se moj glazbeni talent razvijao. Vodim zborove i ova priča traje...

Surađujete i s glumcima. Kako je npr.došlo do suradnje s Reneom Medvešekom u glazbeno-scenskom recitalu „Grad“?

Suradnja nije došla samo s „Gradom“. Prije dvadeset godina kada sam svirao u Studentskom centru u Zagrebu, Rene me čuo i njemu se jako svidjelo moje pjevanje i sviranje. Kada je krenuo Grad, Rene me pozvao i odmah je to bilo to. Mi se ne slažemo samo kao umjetnici, nego i  kao ljudi. Imamo puno zajedničkih osobina pa smo se jednostavno stopili, kao što kiša  ili snijeg pada na zemlju. Suradnja traje već dugo, 13-14 godina.

Kakav je osjećaj biti na pozornici sa sinom Matijom, koji je također glazbenik?

Ah, to je nešto najljepše. Zajedno sviramo u crkvi i na koncertima... Tu je i moja kćer Petra ona isto sjajno pjeva i piše glazbu, ima i svoj CD-e. Znaš kak': slobodni smo ljudi, volimo glazbu, radimo što volimo i na koncu imamo iskustva.

Osvojili ste uz Porina, brojne festivale duhovne glazbe u Hrvatskoj i u Europi. Koji Vam je festival najdraži?

Uskrsfest je značajan, ali možda mi je najdraži Marijafest. Zapravo teško mi je reći jer za svaki me vežu posebne uspomene. Najuspješnije je to što sam pisao tekstove za Željku Marinović jer smo čak dva Porina dobili! Jednostavno ja se veselim pjevati i svugdje mi je lijepo. Na koncu sviramo svaku nedjelju, a i to je glazbeno zbivanje. Dosta ljudi dolaze na misu slušati i kako zbor pjeva, a to je stvarno sjajno.

Kako Vam obitelj pruža podršku?

Moja obitelj nema nikakvih problema s podrškom jer svi radimo i podržavamo jedni druge. I moja supruga Verica slika, piše, čuva dijete, u mirovini je, pomaže siromašnima, kuhanjima i nama, skuplja odjeću za djecu koja nemaju, Petra joj pomaže... Matija svira sa mnom i radi u kazalištu. Svi smo angažirani, ali sve stignemo napraviti. Glavno je da se nitko ne ljuti! (Svi su podrška međusobno).

I za kraj: što Vam kao pjesniku i kantautoru znači hrvatski jezik? Koja Vam je prva asocijacija na njegov spomen?

Što možeš drugo reći, nego da ti je tvoj jezik prekrasan. Na svom hrvatskom jeziku pišem blues, kajkavske pjesme i duhovne pjesme, on je dinamika i motorika. Bitno je jesu li ti riječi skladne u odnosu na glazbu. Hrvatski mi je divan, kao i svakom čovjeku, vlastiti je jezik najljepši. Tko ne bi volio svoj jezik? Kakav bi bio da ne volim svoj jezik? Svi danas pričaju pola engleski, pola hrvatski, koriste poštapalice, neke sugestivne riječi. Hrvatski je divan. Ne trebamo posezati za drugim riječima koje nam ne pripadaju! On je glazbalo vašeg srca. Glazbalo dobrote i ljubavi!

Damira Pocrnja 8.a