Osnovna škola "Jesenice"

Kako su Vas "pronašli" za ulogu Ivice Kičmanovića već s jedanaest godina?

Moj otac je vidio u novinama oglas da je audicija za dječake i djevojčice od 9 do 12 godina i pitao me bi li me to zanimalo, a ja sam pristao. Otišli smo tamo, srećom sam znao jednu pjesmu napamet (evo zašto uvijek treba nešto znati) i tako malo po malo, razgovor po razgovor i tako se ispostavilo da sam dobio ulogu.

Možete li nam reći usporedbu naše i američke filmske produkcije s obzirom na Vaš rad u Mirotvorcu?

Pa, što se glumca i njegovih zadataka tiče tu nema razlike. Razlika je u velikom novčanom nesrazmjeru. Puno je više novaca, barem u ovom slučaju gdje sam ja bio. Sigurno je da se ovdje kod nas snimaju manji filmovi, niskobudžetni, gdje ljudi koji su zaljubljeni u film, rade zato što to vole i vjeruju u to, ali ovo je baš bila velika industrija s velikim zvijezdama i tamo sam imao prilike vidjeti koji su razmjeri tog posla. Tako da s jedne strane kod nas tu bude manje novaca, ali bude inspirativno koliko ljudi toga nadoknade svojim trudom i angažmanom pošto nema puno sredstava, a opet to bogatstvo koje koje se tamo nudi, pruža jednu sigurnost i stvarno izvrsne uvjete za rad.

Kakav je dojam na Vas ostavio George Cloony i Nicole Kidman?

Oni su krasni suradnici, vrlo su profesionalni, a ovako privatno su pristupačni, jednostavni i duhoviti, dakle ni po čemu ih ne mogu izdvojiti. Upravo me to najugodnije iznenadilo. To što sam u njima imao ugodne suradnike.

Kolika Vam je obitelj podrška u radu?

Ogromna, naravno. Naš je posao takav da treba cijelog čovjeka i obično tu nema pravog radnog vremena, a i vrijeme koje čovjek provede doma, opet bude sav u tom poslu, u ulozi, u predstavi... To su vrlo veliki angažmani i obitelj ima što pretrpjeti, ali mogu cijelo vrijeme biti sretan i zahvalan što me moja obitelj shvaća.

Djetinjstvo ste proveli u Velikoj Gorici kod Zagreba. Sada živite u Zagrebu. Kakvo je bilo Vaše djetinjstvo?

Rodio sam se u Velikoj Gorici, a otišao sam sa svega dva mjeseca života. Djetinjstvo sam zapravo proveo u Novom Zagrebu i bilo je prekrasno jer je Novi Zagreb bio potpuno novoizgrađeno naselje s jako puno djece. Puno igrališta, nova škola, s idealnim životnim uvjetima. Srećom, nismo još imali mobitele, televizore i kompjutere tako da smo puno vremena provodili na tim igralištima i neprekidno bili vani. Bili smo na rubu grada, tako da smo stigli i krasti kukuruze i paliti vatre, dakle doživjeti sve što je u jednom djetinjstvu važno.

U čemu se Vaše djetinjstvo razlikuje od djetinjstva Vaše djece?

Oni su odrasli u istom naselju, ali s tom malom promjenom da su se u međuvremenu pojavila druga vremena i običaji te je sve to utjecalo na društveni život jedne male sredine. Međutim, oni su 90-ih odrastali, a sada su već prilično veliki, tako da su i oni uhvatili jedan komadić tog prošlog ozračja.

Uz Vašu svestranost imate li vremena za hobije?

Jako volim bicikliranje i glazbu, ali moj posao je takav da te toliko zaokupira svojom razvrsnošću i zahtjevnošću da si neprekidno u novom izazovu, tako da te obično posao uvuče u neku glazbu, istraživanje, ples... Uvijek je tu nekakva aktivnost koja me pokreće, a vezuje se uz određene grane moga rada.

Udahnuti život rečenici s papira

Glumite u filmu, kazalištu za djecu i odrasle. Što Vam je draže: biti filmski, kazališni ili dječji glumac?

Već dugo nisam igrao na filmu, skoro već nekih dvadesetak godina, tako sam odlučio. Više me privlači kazalište zbog svoga neposrednog kontakta između glumca i publike, zbog svog postojanja u trenutku koji nam je dan i čini mi se da kazalište priziva jednu svečanost i jedan izniman događaj bliskosti koji film ne može postići.

Glumite i režirate za djecu. Kakva su Vam iskustva u radu s djecom?

Više radim za djecu nego s djecom, ali silno volim raditi za dijete u sebi. Kad radim za djecu, ne pokušavam razmišljati na neki dječji način, nego pokušavam biti jednostavan, iskren i jasan. Jednom sam rekao da mi je najveći kompliment za predstavu kada je rado gledaju moj otac i moj sin. Kad predstava ima komunikativnost i jasnoću da može povezati generacije.

Kojim se projektom trenutno bavite?

Trenutno pripremamo za dječje kazalište Trešnja jedan vrlo zanimljiv projekt. Riječ je o njemačkom romanu "Zora riđokosa i njezina banda". To je roman koji govori o djevojčici koja predvodi jednu bandu u Senju i vrlo je neobično da taj roman nikada nije preveden na hrvatski. Napisan je prije 70 godina i u Njemačkoj je opće poznata knjiga pa sam sretan da ćemo našu djecu imati priliku upoznati s tom neobičnom Zorom.

I za kraj: koje hrvatske pisce najviše volite glumiti ili koju dramsku ulogu smatrate izazovom?

U tom smislu nemam nekih posebnih preferencija. Sigurno je, ako govorimo o hrvatskim piscima, Krleža jedan veliki dramski pisac koji svojom rečenicom, dramskim situacijama i količinom onoga što je napisano, prednjači i kao takav uvijek je veliki izazov za glumca. Zapravo moram priznati da tu i ne radim razliku. Ono što je bitno je: da bilo koji tekst koji dobijem, mogu dovesti do igre. Evo veliki mi je užitak govoriti Sinišine tekstove koji su nastali za vrijeme Domovinskog rata, te su u isto vrijeme i poetični i dramatični. U tekstu je najveći izazov kako te rečenice s papira dići u život i pretvoriti u pravu komunikaciju s publikom.

                                                                                                                                         Nikolina Brkan, 8.c