Osnovna škola "Jesenice"

1. mjesto (kategorija novinarskog rada) na međunarodnom natječaju „Bogatstvo različitosti“

Stella Pivac, nakon državnog Lidrana - osvojila  i na međunarodnom natjecanju!

Osim nje još dvije naše novinarke dobile priznanje!

Osnovna škola Matije Gupca iz Tavankuta kraj Subotice u Vojvodini organizirala je međunarodni literarni, novinarski i likovni natječaj za učenike osnovnih škola iz šest država: Mađarske, Rumunjske, Hrvatske, Srbije, Crne Gore te Bosne i Hercegovine! Boje naše škole predstavljale su svojim novinarskim radovima naše novinarke s iskustvom:

Osim nje još dvije naše novinarke dobile priznanje!

Stella Pivac: Crno-bijeli svijet 1. mjesto i nagrada (reportaža o centru Cenacolo),  

Damira Pocrnja: Sve je počelo od očeve stare gitare (intervju s kantautorom Čedom Antolićem) - priznanje

i        

Nikolina Brkan: Volim raditi za dijete u sebi (intervju s glumcem Reneom Medvešekom) - priznanje.

Budući da nismo mogli prisustvovati 28. Travnja 2017. U Travankutu na svečanoj dodjeli priznanja, (a povodom Svjetskog dana knjige i autorskih prava) zahvalile smo domaćinu na ukazanoj časti putem e-maila.

Uskoro smo dobili putem pošte nagradu, diplomu i priznanja. (Izuzetno smo počašćene priznanjem).

Nadamo se da će ovo biti poticaj i mlađim generacijama da njeguju pisanu hrvatsku riječ kako u literarnom tako i novinarskom obliku.

Ovo nije priznanje samo za tri vrijedne i talentirane učenice, već i ujedno za cijelu našu školu - OŠ Jesenice, Dugi Rat.

                                                                                Damira Pocrnja,  8. razred

EVO STELLINE REPORTAŽE

Crno-bijeli svijet

Cilj terenske nastave održane 23. studenog 2016. bile su Ugljane, selo Dalmatinske zagore u kojem je smještena zajednica  „Cenacolo“.  Ugljane je naselje udaljeno šest kilometara istočno od grada Trilja u Splitsko-dalmatinskoj županiji.  Smješteno je  na krškoj zaravni uz malo krškog polja. Samo naselje se razvuklo uz državnu cestu D60 povezujući grad Trilj i obližnje veliko prometno čvorište u naselju Šestanovac. Sela koja mu se nalaze najbliže su  Čaporice i Vinine. Ugljane ima župnu crkvu sv.Ante Padovanskog koja se spominje već 1709.godine u izvješću pastirskog pohoda nadbiskupa Cupillija. Crkva je temeljito obnovljena 2000. godine pa je zanimljiva posjetiteljima.

U neposrednoj blizini  crkve nalazi se zajednica „Cenacolo“ koju vodi talijanska redovnica Elvira. Tu je zajednicu ona osnovala u Italiji 1983.godine, a u Ugljanima devet godina poslije. Izdaleka dominiraju na ulazu dva kamena stupa s nazivom zajednice.

Tu nas čekajudvojica mladića po imenu Grgo i Marinko.

Oni su danas naši domaćini.Uveli su nas najprije u blagavaonicu i počastili sokom i keksima. Nakon kratkog predaha poveli su nas preko dvorišta u kapelicu u kojoj  je dominirao  kip bijele golubice preko čitavog prozora  kao simbol Duha Svetoga.  Cijela unutrašnjost prostorije također  je bila bijela. Prvo smo se svi zajedno  pomolili, a onda je nas nekoliko  pročitalo svoja pisma.  Jedno pismo je bilo moje. U njemu  sam napisala  kako znam da je ovisnost prepreka za život te izrazila svojupunu podršku bivšim ovisnicima. Također, napisala sam kako mi je drago što su izašli iz tamne strane ovisnosti i uz Božju pomoć ugledali svjetlo budućnosti. Nakon pročitanih pisama  Grgo i Marinko su bili vidno dirnuti toplim riječima koje kažu, nisu očekivali  te nam od srca zahvalili.

Slijedile su njihove životne priče.

 Mladić Grgo počeo je prvi.  Rođen je i živio je u Zagrebu.  Već je u sedmom razredu počeo odlaziti u kladionicu i pušiti cigarete. Budući da je bio nogometaš, mnogo je putovao po Hrvatskoj i dobivao veći džeparac od vršnjaka.  Roditeljima bi govorio da je novac potrošio na dresove, a zapravo ih je trošio na svoje ovisnosti. Uz to, uskoro je počeo  kupovati  marihuanu i pušiti joint.

Išlo je to tako kroz srednju školu, a ovisnosti su postale jače od volje.Nije im se mogao suprostaviti. Grgo je npr. rano kao mladić počeo sezonski raditi na Mljetu i zarađivati veće novce. Kada bi došao kući, odmah bi se napio i prokockao sve što je zaradio. Ni tri dana novac mu ne bi trajao. Nakon kockanja,  pijenja i drogiranja,  počeo je krasti zlato i novac koje bi nalazio u kući. Mislio je kako se može prestati drogirati kad poželi,  no prevario se. Obećao bi roditeljima da prestaje, a onda bi opet  potajno počeo uzimati drogu. No, novaca nikada dosta. Roditelji su mu opraštali puno puta, ali svaki put bi ponovno napravio isto. Zato su ga jednom  izbacili iz kuće i promijenili bravu. Tako je završio na cesti. Bio bi gladan po nekoliko dana. Nakon nekog vremena shvatio je da ne može dalje  i odlučio razgovarati s majkom koju je sačekao na ulici. Slijedio je otvoreni razgovor s oba roditelja s  ciljem izliječenja! Trebalo je pronaći mjesto za Grgu. Majka je prva čula za ovu zajednicu. Grgi nije bilo lako jer je tada postao i otac. Dobio je sina Noaka.  Otad je prošlo tri i pol godine. Viđa  se dva puta godišnje sa svojima i povremeno razmjenjuju pisma.  Kad postane zdrav i čvrst, izaći će u vanjski svijet. Nije nestrpljiv, zna da tako mora biti.

Jesu li sve ovisničke priče iste?

 Vidjet ćemo. Marinko je počeo pričati  svoju.  Rekao je da dolazi iz Mostara, od oca pravnika i majke učiteljice. Bio je dobar učenik i trenirao taekwando. Budući da je zbog toga bio dosta izvan kuće, svakodnevno bi dobivao pristojan džeparac od mame i tate koji su se

brinuli da njihovo dijete ni za čim ne žudi. No nije imao samopouzdanja. Od šestog razreda je počeo uzimati „travu“, a u srednjoj razne tablete i „kemijske droge“.  Sve to da bi bio „cool“. Vremenom je uzimao sve opasnije, jače i skuplje  droge. Mislio je kako će, ako uzima drogu, biti slavan, zgodan i lijep te „faca“ među svima. U početku su ga droge zadovoljavale, a poslije je shvatio da  bez droge ne može živjeti. Bio je u teškoj situaciji. Kući je stalno lagao. Njegov je život bio laž. Vrtio se u začaranome krugu. Roditelji su saznali. Nijedna laž više nije ga mogla opravdati! Morao je spoznati istinu o sebi. Došao je do dna.Mislio je da je samo smrt ili droga put, no u blizini Mostara se nalazila jedna zajednica Cenacolo. No nije tamo ušao jer je preblizu mjesta gdje je živio pa su ga poslali kraj Varaždina. Tamo je bio tri godine, a ovdje je godinu. Marinko odlično govori talijanski i engleski jezik pa ga često šalju po Europi. Ovdje mu se sviđa. Ne razmišlja o izlasku. Neka bude Božja volja, kaže.

Nakon njihove nekoliko nas postavilo je par zanimljivih pitanja  o drogi. Bili smo šokirani kako čovjek može sam sebe ubijati.

Izašli smo iz kapelice i razgledali imanje„Cenacolo“.

Sve je punoobrađenih vrtova, zelenila i puteljaka. Na jednom brdu je ispisano „Cenacolo“ kamenjem.  Tu se nalazi i selo-jaslice koje su sami napravili.(Kao ono u Zagrebu za Božić, sa životinjama.) Malo dalje su staje, ima još životinja: krava, praščića, pataka, kokošiju i jedan dobroćudni smeđi  veliki pas kojeg smo mazili. Bilo je jako zanimljivo šetati tim malim imanjem na kojem živi devetnaest mladića.

Puni lijepih i pozitivnih dojmova, srdačno smo se oprostili od zajednice i krenuli u našu školu.

Nakon ovog posjeta shvatila sam da se greške u životu mogu ispraviti, ako to želimo. Ipak najbolje je prepoznati loše stvari i pobjeći na vrijeme od njih.

Grgo i Marinko bili su djeca kao i mi.

 Bili su čak dobri učenici i nadareni sportaši! No u jednom trenutku su, baš kao Crvenkapica, u najpoznatijoj bajci na svijetu, skrenuli s puta i dugo... dugo tražili onaj stari pravi put. Ono što smo od njih naučili ne piše ni u jednom udžbeniku i ne uči se u školi. Zapravo, kada bi se učilo o ovome u učionici,  značenje bi nam ostalo daleko i nejasno, ne tako bitno!

Danas smo vidjeli i zaključili da nitko i ništa ne smije upravljati našim životima, a najmanje ovisnost. Također, da neki trenutci slabosti u mladim danima  mogu strašno ugroziti naš budući život.

Nadam se da ćemo tu pouku nositi sa sobom kroz cijeli život i da nećemo „zalutati“ kao ovi dragi mladići. Bilo bi nam drago opet ih posjetiti, ali nadam se će se Grgo i Marinko vratiti u društvo i nastaviti život na zdrav način.

Ipak, najviše od svega želimda mladi što manje odlaze u zajednicena liječenje ida se droga u Lijepoj Našoj jednog dana konačno iskorijeni!

                                                                       Stella Pivac