Osnovna škola "Jesenice"

U omiškom ilirskom sjemeništu 30.siječnja 2018. godine održano je općinsko Lidrano. U natjecanju su iz naše OŠ Jesenice sudjelovale: dvije osmašice, pet sedmašica, jedna grupa sedmaša sa igrokazom i četiri petašice (17 učenika). Nakon literarnih radova, igrokaza, monologa, intervjua i novinarskih članakakoje smo odgledali i odslušali, s puno iščekivanja i nade proglašeni su rezultati. Na Županijsko natjecanje Lidrana koje će se održati u Splitu 12. veljače 2018.godine prošle su sljedeće učenice: Lea Vitaić iz petog razreda s viješću „Pazi, snima se“; Marija Pezo iz sedmog razreda koja je napisala intervju s kćerkom poznatogazavičajnog pjesnika Drage Ivaniševića - Laticom Ivanišević; Laura Čaljkušić iz sedmog razreda koja je napisala intervju sa suprugom poznatogaratnog pilota Rudolfa Perešina - Ljerkom Perešin; Greta Tomić također učenica sedmog razreda s još jednim intervjuom s poznatim fizičarom Ivicom Puljkom.

Osim novinarskih radova iz naše škole, na županijsko je prošao literalni rad „Prepuštanje“ koji je napisala Ivana Tokić, učenica petog razreda. Između tri zanimljiva igrokaza koja su predstavljena na općinskom Lidranu, na županijsko je prošao samo jedan, i to baš onaj iz naše škole. To je poučni i veseli  igrokaz koji su sami napisali i predstavili učenici sedmih razreda, a zove se „Tračare“.

Naša škola je jako ponosna što naši učenici grade tolike uspjehe i što su toliko marljivi u pisanom i usmenom izražavanju.

Pitali smo i neke od naših Lidranovca kako se osjećaju nakon pobjede na općinskom Lidranu i očekuju li pobjedu na županijskom natjecanju. Ovo su odgovori koje smo dobili:

Marija Pezo: „Jako sam sretna i drago mi je što sam pobjedila na općinskom, no nadam se pobjedi na županijskom Lidranu.“

Greta Tomić: „Ponosna sam što sam prošla na općinskom, ali zbog jake konkurencije mislim da je teško osvojiti pobjedu na županijskom Lidranu.“

Laura Čaljkušić: „Bilo mi je zanimljivo i jako su mi se svidjeli radovi ostalih učenika. Očekujem pobjedu i bila bih jako sretna zbog toga.“                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                     Nina Tomaš i Karla Žilić 7.c

Evo prekrasnih radova naših učenika s Lidrana. Nadamo se da će bar jedan biti pozvan na državno.

Intervju s Laticom Ivanišević, kćerkom pjesnika Drage Ivaniševića

Ivaniševićeva Latica na Matoševu raskršću
 

Prije nešto više od tri desetljeća, točnije prije trideset i sedam godina, Hrvatska je ostala bez velikog pjesnika i svestranog umjetnika - Drage Ivaniševića. Razgovarali smo s djevojčicom u sedamdesetima, djevojčicom kojoj su vlasi pleli Ujević, Tadijanović, Cesarić, koja je s Krležom i Belom jela Proustove kolačiće i pila čaj, koja je odrastala uz prijevode Lorcine senzibilne poezije, koja se gubila u ateljeima poznatihhrvatskih slikara -  Laticom Ivanišević. Zaslužna je za likovnu izložbu u Ilirskom sjemeništu u Omišu u svibnju 2017. koja je priređena zajedno s očevom slikarskom ostavštinom. Manje je poznato da se uz slikarstvo,Latica bavi i kiparstvom te da je radila kao kostimografkinja i scenografkinja s mnogim našim redateljima. Također, kao i otac, okušala se i kao pisac izdavši dvije knjige. Trenutno piše treću. Objasnila nam je kako je biti kćer Drage Ivaniševića, istodobno – i teret i dar!

Vaše ime je lijepo i neobično. Kako ste ga dobili?
Moj je otacna putu prema bolnici, kamo je pošao čuvši da sam se rodila, u jednom trenutku bio obasut laticama voćaka. Bilo je proljeće i sve je bilo u prvom cvatu. Ovo tada rijetko ime danas većnose mnoge djevojčice,djevojke i žene. Sretna sam da se ovo ime raširilo i da nisam sama.

Sjećate li se kako je Vaš otac pisao, dobivao nadahnuće za svoje pjesme?
Umjetnik je stalno nadahnut. Nema slobodnoga trenutka. Kao u nekom sretnom oblaku stalno ste u svom svijetu. Sjećam se kad je tata tražio riječ za Lorcinu „Nevjerojatnu ženu“. Nedostajala mu je jedna adekvatna riječ. Sjećam se toga ručka kada je tata viknuo od sreće i  snažno lupio šakom o stol te izgovorio cijeli stih. Bila je  to pobjeda pjesnika, a nadahnuće...i sama tako doživljavam nadahnuće, ono je uvijek tu, nema stanke, nema predaha.U tom si svijetu zauvijek!

Moj did, Jubav, Masline,Stari kumparan, samo su neke od njegovih čakavskih pjesama. Što Vam znači taj jezični idiom? Je li Vaš otac govorio čakavskim narječjemu obitelji?
Tata je kao poliglot izvrsno govorio šest jezika s kojih je i prevodio, a divni hrvatski jezik bio je za njega najvrjednije blago. Čakavski je najdublje osjećao i pisao je posebno iskreno i toplo na čakavskom. Kod kuće nije govorio čakavski. Uvijek sam se čudila kako je duboko ušao u psihu žene, baš na čakavštini.

Znate li možda kako je nastalaHrvatska, njegova najpoznatija pjesma? Hrvatska je riječ koju naučih od majke/ i ono u riječi mnogo dublje od riječi...“
„Hrvatska“ - pjesma koju mnogi smatraju najljepšom hrvatskom domoljubnom pjesmom, nastala je kao krik čovjeka koji ljubi svoju domovinu, ali je ne svojata, već je dijeli sa svim ljudima.Monsinjor Đuro Kokša recitirao je s oltara Zagrebačke katedrale. Toliko ju je volio da ju je uvijek recitirao našim iseljenicima pri susretima.

Vaš otac je dugo živio u Parizu, baveći se slikarstvom i dramatizacijom. Recite nam nešto o tome.
Tata je u Parizu boravio dulje nego u Zagrebu. Nakon studija i doktorata u Padovi, gdje je doktorirao na temu„Dante i hrvatski pjesnici“, odlazi u Pariz gdje slika kao nadrealist i brani drugu doktorsku tezu „Proust i njegova doba“. Kazališe i slikarstvo ga obuzimaju u jednakom zanosu, pa je i tu uspješan, ostvarujući velik utjecaj na svojeđake, mlade glumce: Peru Kvrgića, Bobija Marotija, Dragu Krču, Miju Oremović,Tonka Lonzu, Zlatka Crnkovića, Nadu Subotić, Nevu Rošić i ostale.U slikarstvu, ulazi u likovnu enciklopediju i u stalni postav Moderne galerije u Zagrebu.

Po čemu oca pamtite? Što Vas je kod njega najviše oduševljavalo?
Obožavala sam oca, tog renesansnog čovjeka. Rastete uz oca koji je hodajuća enciklopedija. Život s takvim umjetnikom nije lagan, ali ako razumiješ takvoga oca, imaš i pamtiš sretno djetinjstvo. Rano sam shvatila da nikada neću moći sustići ocapasam nastojala biti sretna u poslu kojim se bavim i iskreno sam uživala u svemu što sam radila, a ocu sam se duboko divila. Tata je imao sreću da mu je otac bio bogati poljički trgovac u Trstu koji je prvom sinu želio dati najbolje školovanje. Školovao se u Zenici gdje je naučio njemački jezik, potom je završio gimnaziju na Sušaku i Splitu te sveučilište u Padovi gdje daje svoj prvi doktorat. Zatim brani drugi na Sorboni u Parizu. Nakon povratka obitelji iz Trsta, otac Mate u Splitu otvara prvu robnu kuću tkanina iz Francuske i Italije, kupuje palaču Cambi i gradi predivnu kuću na Zenti. Tata dolazi u Split iz Europe samo ljeti i uživa u satima veslanja i jedrenja.A ja sam odrastala uz tatine pjesme. Mama je znala reći: „Svaka je jedansvijet u malom.“ Nadrealističku poeziju nisam nikada doživljavala kaohermetičnu.Nastojala sam razumjeti tatinu poeziju i onda kad nisam bila zrela za nju. Voljela sam sve što tata radi.Njegov prijevod Federica Garcie Lorce bio je senzacija kad je objavljen.Kao da nam je otvorio prozor i otkrio novi svijet. Putujući Španjolskom poslije, mama i ja recitirale smo tatinog Lorcu.To nije prijevod, to je zapravo prepjev!

Živjeli ste po svijetu, družeći se s najvišim slojevima političara i umjetnika. Bili ste nešto kao hrvatska princeza. Opišite nam malo život u visokoj klasi.
Rasla sam i živjela okružena divnim ljudima: Tin Ujević, Tadijanović, Davičo, Cesarić, Nazor i mnogi drugi. Tata me svakodnevno vodio u atelje prijatelja slikara. I naš je stan bio divan, pun slika s golemom bibliotekom i velikom kolekcijom ploča.Često sam kao djevojčica posjećivala Krležu i Belu na Gvozdu i bila kao njihovo dijete. Tu je i blisko poznanstvo s Titom i Jovankom.Ostalo mi je još i danas dugogodišnje prijateljstvo s monsinjorom Mijom Gabrićem...

Izdali ste knjigu o tom svom kozmopolitskom odrastanju: „Slušaj i gledaj Latice“. Otkud taj naslov? (Podnaslov: „Sudbina jedne obitelji“)
„Slušaj i gledaj Latice“ bila je stalno prisutna rečenica u mom odrastanju. Oko mene su se kretali ljudi i događale senzacije koje treba gledati i upijati.Knjiga s tim naslovom rezultatje moga slušanja i gledanja života.

Imate li riječ ili kakvu poruku za kraj?

Želim još lijepih susreta, dragih ljudi, još stvaranja! Najvažnija stvar u životu je ljubav. Želim vam da ju nađete, da vas nađe, da osjetite pravu ljubav. Kad sam radila kao kostimograf i scenograf „Europsko atletsko prvenstvo“ na Poljudu u Splitu, zamolila sam Tonča Vrdoljaka kao glavnog organizatora, da se na početku priredbe stadionom zaori pjesma „Da nije ljubavi ne bi svita bilo“.Ljubav je smisao života. Sve radite s ljubavlju! To je bila poruka i moga oca. I on vam je sigurno preko mene prenosi. Iskreno, ljudski.

UMJETNIK   27243      7. RAZRED

Intervju sa Ljerkom Perešin, suprugom ratnog pilota Rudolfa Perešina

„Ja sam Hrvat, ne mogu i neću pucati na Hrvate“ ili Smrt kao cijena ljubavi

Razgovarali smo sa suprugom hrvatskoga ratnog pilota Rudolfa Perešina koji je 1991. oteo ratni zrakoplov MIG-21 iz Jugoslavije i sletio u Austriju. Njegove snažne riječi:„Ja sam Hrvat , ne mogu i neću pucati na Hrvate“, prenio je tada cijeli svijet. Nažalost, ovaj je heroj u drugoj zračnoj bitci Domovinskoga rata1995. dao život za voljenu domovinu. O ovom neobičnom čovjeku, izuzetne hrabrosti, heroju i domoljubu, govori njegova supruga Ljerka koju smo pozvali u našu školu.

Kako ste upoznali Rudolfa?

Upoznali smo 1979. u Stubičkim Toplicama. Bio je kod moje ujnice. To su vam ti zagorski familijarni odnosi. Nismo u rodu, ali je moja ujnica njegova teta. Pozvali su me kod sebe i rekli mi da donesem tavicu za palačinke, ali je njihov plan bio da nas zbliže. I uspjeli su.Bila je to ljubav na prvi pogled.
(A ispekli smo i palačinke, smije se sjetno.)

Sigurno Vam je pričao o svom djetinjstvu. Što mu se iz djetinjstva najvišeurezalo u pamćenje?

On je u djetinjstvu imao puno zgoda, ipak govorio je da je ušao u rani pubertet pa ga je ranije završio. Od prvogado šestoga razreda prolazio je dobrim ili vrlo dobrim uspjehom, a kasnijesve razrede odličnim.Oduvijek je bio zagonetan, snažan, nekako drukčiji, svoj...

A kada je došlo do ideje da postane pilot?

U zadnjoj godini osnovne škole, njegovom je prijatelju sinula ideja da se obojica upišu na Vojnu akademiju.Tako Zrakoplovnu gimnaziju završava u Mostaru, a1977. godine u Zadru upisuje Zrakoplovnu vojnu akademiju. Godine 1981. među najboljimje pilotima pa s natprosječnim rezultatima završava Pilotsku akademiju idobiva zvanje borbenog pilota te prvi časnički čin. Kao jedan od  najboljih, ulazi u grupu devetnaest odabranih pilota bivše države na usavršavanju za nadzvučni avion MIG-21.

Što vam je Rudolf rekao kad ste ga pitali zašto se odlučio za tako hrabar i rizičan pothvat koji ga je života mogao koštati?

Ne znam kako opisati Rudijeve osjećaje, ali se sjećam njegovih riječi kada mi je rekao da se na to odlučio zato što su ga zapovjednici JNA tjerali da puca na svoj narod. Njemu je bilo nezamislivo pucati na Hrvate te se odlučio za takav potez. Shvatio je da je to politika koju vode zli ljudi spremni na zločine. Ljudi koje vodi mržnja nisu ljudi jer mržnja poništava čovjeka u čovjeku. On je bio čovjek i Hrvat i zato se suprostavio. Znate, biti zao strašan je teret za čovjeka. Zao se čovjek mora  pogledati u ogledalo, možete misliti koliko je to teško. Rudi se svom tom zlu morao suprotstaviti.

Je li Rudolf bio tvrdoglav u obiteljskom životu? Kakva je bila Vaša uloga u braku?

Rekla bih da je bio blag u odgoju i tolerantan prema prijateljima, dok je moje zahtijevanje prema našoj kćeri bilo svakako veće od njegovog. Moja uloga u bračnoj zajednici bila je biti dobra majka, domaćica i žena. Funkcionirali smo kao jedno, kao duša i tijelo, kao suprug i supruga.

Trebalo je mnogo hrabrosti i promišljanja da Rudolf izvede svoj čin. Opišite nam  njegov ratni plan: kako je do njega došlo?

To  je bio tajni plan za koji je znalo svega troje ljudi. U rujnu 1991. Rudi se na autobusnom kolodvoru u Zagrebu susreće sa svojom vezom i detaljno sve dogovara.Najprije sam ja napustila Bihać radi sigurnosti, ali su poslije moga odlaska Rudiju odmah zabranili letove. Kada sam to čula,morala sam se vratiti u Bihać.Trebalo se primiriti. Vratila sam se i zajedno s  Rudijem ponašala se uobičajeno: izlazila u grad, odlazila na kartanje, družila se s prijateljima i poznanicima. Sve to kako bi se Rudiju vratilo povjerenje i kako bi ponovo dobio dozvolu za letenje. Nakon dva i pol tjedna čekanja, Rudiju jevraćen avion. No nije letio.Došle su kiše i ružno vrijeme pa je letova bilo malo. Početkom listopada, Rudi smatra da bi se mogla ukazati prilika i mene šalje za Zagreb. No, stigla sam tada samo do Velike Kladuše jer je bio u tijeku napad na Karlovac. Vratila sam se u Bihać. Opet su uslijedili dani čekanja, 18. listopada  bio je moj konačni odlazak iz Bihaća, a 25. je dopušten prelet.

Bila je to samostalna akcija Prelet hrvatskoga pilota Rudolfa Perešina. Kako se ona odvijala?

Telefonske veze s Bihaćem bile su u prekidu paje moja prijateljica iz Njemačke pozvala Rudija i rekla mu: “Svadba je u Austriji. Ponesi fotoaparat i kameru”. Bila jeto dogovorena šifra da krene u akciju... Rudi je prvo htiosletjeti ispod nadvožnjaka na autoputu prema Zagorju. Međutim, od toga se odustalo.Posljednji zadatak iz Bihaća je glasio: Perešin leti i nadzire sigurno povlačenje JNA iz Slovenije. Tog 25. listopada krenuo je na zadatak  rutom preko Hrvatske prema Ljubljani, Kopru i natrag prema Ljubljani. Zatimnije nastavio, nego se naglo okrenuo i nisko preko Alpa krenuo prema aerodromu u Klagenfurtu. I tako je izvršen prelet u Austriju.

Gdje je danas MIG-21?

Nažalost, MIG-21 je joši danas u Austriji. Nisam sigurna hoće li ikad biti vraćen u Hrvatsku, ali bih voljela da se avion koji je vozio moj Rudi nalazi u njegovojdržavi.

Rudolf nažalost nije među nama, spletom ratnih okolnosti strada. Kako?

Moj je Rudi poginuo u akciji „Bljesak“. U takvim akcijama voze se četiri aviona u skupini i uvijek se jedan sruši. To je obično treći  ili četvrti avion, a ja nisam znala da će Rudi biti treći. Naime, kada proleti prvi avion, kreću rafali koji gađaju avione.Njegov je avion srušen na granici s Bosnom, ali je preživio rušenje u padobranu, pao je na teritorij BiH kod Bosanske Gradiške i zarobljen je. Nakon tri godine nadanja, isporučeni su nam njegovi posmrtni ostaci. Nadnevak smrti je dan rušenja, 2. svibnja 1995.

Postoji li koji spomenik, ulica, škola ili aerodrom u Hrvatskoj koji nosi njegovo ime?

Postoje Zrakoplovne škole Rudolfa Perešina u Velikoj Gorici i Zadru, Ulica Rudolfa Perešina  u Vukovaru, Zrakoplovni savez R. Perešin i Zrakoplovno veleučilište Rudolfa Perešina, međunarodni Susreti Rudolfa Perešina u trajanju od tri dana te dva gradska parka u Hrvatskoj.

Naša Vas je škola pozvala i Vi ste došli. Zovu li Vas druge škole, udruge, ustanove? Smatrate li da se Rudi zaboravlja i da mlađe generacije nisu uopće čule za njega?

 Često me zovu. Rado se odazivam. Smatram da su mlađe generacije neupućene pa baš zato posjećujem škole kako se Rudi nikada nebi zabravio. U vašoj mi je školi bilo posebno lijepo. Nikada neću zaboraviti kad me je iza pozornice dočekala skupina učenika s riječima: „Možemo li vas zagrliti?“ Ta mala gesta izbrisala je sav moj teret. Djeca najbolje razumiju ljubav i tugu. Često u samoći kažem: „Bože, ne daj mi lakši teret nego snažnija leđa!“

Koji je po Vama najveći životni cilj?

Cilj svačijeg života treba biti otvoreno društvo, čestito i vrijedno u kojem se ljudi uvažavaju i poštuju. Zato vi odmalena radite na tome i ne bojte se neuspjeha jer čak i iz njega možete mnogo toga naučiti. Klonite se svake mržnje i zla. Često se sjetim svetoga Ivana Pavla Drugog koji je govorio: „Molite za nas, ali i za naše neprijatelje“.

Ohrabrena upečatljivim riječima i životnom snagom ove žene, poletjela sam i ja nekim zrakoplovom ponosa i topline, požrtvovnosti i istinske ljubavi.Neka ti je laka zemlja koju si tako volio, ponosu naš hrvatski!                                                                                    

                                                                                                                          (HEROJ 12345    7. RAZRED)

Intervju s fizičarom splitskoga FESB-a i švicarskog CERN-a

Bijeli patuljak pobjeđuje crne rupe

Dr.sc. Ivica Puljak redoviti je profesor fizike na FESB-u u Splitu. Doktorirao je na Sveučilištu Pierre i Marie Curie u Parizu. Voditelj je grupe od 100-ak svjetskih znanstvenika CMS detektora koji su radili na otkriću Higgsova bozona. To je elementarna čestica kojom se prema Standardnom modelu objašnjava masa drugih čestica. Jedna je od  sedamnaest elementarnih čestica Standardnoga modela. Kvarkovi i leptoni grade tvari koje vidimo oko nas, dok su bozoni odgovorni za sve sile u prirodi, osim gravitacije. (Za gravitaciju znanost još nije otkrila česticu.) U akceleratorima i detektorima najveće međunarodne institucije za fiziku elementarnih čestica CERN u Meyrinu kraj Ženeve - čestice se ubrzavaju do brzine svjetlosti i usmjeravaju na sudare.

Našu je školu  posjetio i održao predavanje o fizici, svemiru i česticama ovaj ugledni svjetski stručnjak, ali srdačan i jednostavan sugovornik.

Profil znanstvenika čine: rad, znanje i navike.

Možete li nam reći kakve su Vam ocjene bile u osnovnoj školi i je li Vas tada uopće fizika zanimala?

Ocjene su bile dobre,  štoviše izvrsne. Naime, uvijek sam imao sve petice u tijekom osnovne škole.Fizika me uvijek zanimala, ali zanimalo me i sve ostalo. Recimo, bio sam u svim mogućim grupnim sekcijama uključujući i novinarsku.

Kada smo se već dotaknuli obrazovanja, ispričajte nam kako je teklo Vaše školovanje i što biste izdvojili iz njega?

Završio sam osnovnu školu u Splitu na Plokitama u četvrti koja se popularno zove Siromašnačetvrt. Zatim sam završio srednjuTehničku školu,također u Splitu. Nakon srednje završavam Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje opet u Splitu. Zatim sam magistrirao fiziku u Zagrebu i na kraju doktorirao u Parizu. Tako je teklo moje školovanje, a ono što bih izdvojio iz svojeg obrazovanja su tri stvari koje sam na svome iskustvu naučio da su bitne. Još više bih radio i učio, nego što sam radio i učio. Drugo:dobrobih slušao na satu profesore i zapamtio što više na satu dok učitelji ili nastavnici govore itreća stvar koja je jako bitna,mislim da je to vrhunac učenjaje: pomagati drugima i dijeliti svoje znanje koje imaš, kao što to rade tvoji učitelji ili nastavnici.

Svi imamo neki uzor.Koji je Vama bio najveći uzor i zašto?

Oni koji su mi bili važni ljudi u životu, bili su moji učitelji iz osnovne škole i profesori s fakulteta.To su oni koji su mi ostavili najveće sjećanje. Prvi je moj učitelj, iz prva četiri razreda osnovne škole, Živojin Stefanović, on jebio čovjek koji me je najranije možda definirao kao i neki profesori na fakultetu i naravno, danas neke mojekolege znanstvenici.

Baš su zanimljivi ti svjetski fizičari!

Gledate li seriju ˝Teorija velikog praska˝?Što mislite o fizičaru Sheldonu Cooperu?

Naravno da gledam, to mi je omiljena serija, već sam sve epizode i sezone pogledao! Mislim da je lik Sheldona vrlo zanimljiv, iako je on što se kaže „stereotip fizičara“. Naravno da je to pretjerano pojednostavljeno kakvi smo mi zapravo znanstvenici. Ali kako je on meni simpatičan kao i njegova cijela ekipa, mislim da je to dobra i zabavna serija.

Mnogo ste godina radili u Međunarodnom centru za nuklearnu fiziku CERN. Objasnite nam ukratko što ste to radili i kako Vas je taj rad dojmio te je li rad u CERN-u opasan?

Rad u CERN-u nije opasan, tamo radim od 1993. godine, praktično već dvadeset i četiri godine. Često odlazim na tjedan, dva, ili par tjedana, neko vrijeme bio sam i duže, recimo bio sam jednom cijelu godinu u komadu. To je jedinstveno mjesto na svijetu, to je prvi svjetski laboratorij koji je ujedinio cijeli svijet. Sve zemlje svijeta ubiti sudjeluju u tim eksperimentima, oko pet tisuća ljudi. To su ljudi svih boja kože, svih religija, svih kultura... Ja se koji put šalim da kako god se obučete, taj dan sigurno nećete biti najlošije obučen čovjek jer nas ima svakakvih. Tada shvatiš da ljude nikad ne treba gledati kroz to kako se odijevaju, nego se ljudi cijene po tome što znaju. Mi u CERN-u smo ujedinili cijeli svijet oko znanstvenih ideja.

Od čestice do svemira put je kratak

Jeste li se oduvijek zanimali za svemir? Kako to da Vas pored najsitnijih čestica zanimaju galaksije i zvijezde?

E, to je dobro pitanje, zato što se kasnije pokažeda je sve to zajedno povezano: i najsitnije čestice, i galaksije, i zvijezde, sve je to povezano, sve je to, dakle cijeli svemir,izgrađeno od čestica. Mene je fizici zapravo privukao svemir i astronomija, ali ono što sam vam rekao na početku, mene je zapravo sve zanimalo u školi, a povrh svega toga volio sam izlaziti vani,igrati se na ulici, igrati nogomet, košarku i sl. Ne bih rekao da sam bio nadtipičan, recimo ja nikad nisam mislio da ću postati znanstvenik, često sam mislio da nisam niti dovoljno pametan, niti sposoban da budem znanstvenik. A kasnije se pokazalo da zapravo svatko radeći i učeći, može postati i znanstvenik ako to želi.

Nedavno je bio pokus, točnije simulacija života na Marsu, mislite li da je to moguće?

To nije moje područje rada, no mislim da će to biti jako teško ostvarivo jer tamo uvjeti nisu baš povoljni za život. Osim toga tih uvjeta nikad nije ni bilo, ali kako ja vjerujem u napredak ljudskog roda i u napredak tehnologije, nije isključeno da ćemo to jednog dana moći ostvariti.

Neki znanstvenici govore o tome kako će Sunce eksplodirati za par milijuna godina.Kakva je budućnost našeg svemira?

Malo sam tužan po tom pitanju, ali kad me već pitate, onda ću odgovoriti. Budućnost svemira nije baš blistava, svemir će završiti u tzv. hladnoj smrti, pa će sve biti beskonačno mnogo udaljeno jedno od drugog i sve će se raspasti. To će se dogoditi, no ne za milijun godina nego za milijarde, milijarde, milijarde godina.  Sunce će eksplodirati, ali će se to dogoditi otprilike za pet milijardi godina, možda ćetad progutati Zemlju, a onda odbaciti svoj vanjski omotač, nakon čega će se smanjiti i pretvoriti u malu zvijezdu koja će se zvati Bijeli patuljak.To će biti jedan super veliki dijamant, ili zvijezda od ugljika.

Objasnite nam što su to Crne rupe, zašto moramo paziti da ne upadnemo u njih?

Te rupe su zvijezde ogromne gustoće, imaju super veliku masu i gustoću takvu da ni svjetlost ne može pobjeći s nje. Recimo,  kad želite da se neki objekt otrgne utjecaju Zemlje, morate ga izbaciti brzinom od 11,9 km u sekundi. Taj objekt tada će napustiti Zemlju i neće se više nikad vratiti. Što neka zvijezda ima veću masu, morate izbaciti objekt većom brzinom da se otrgne utjecaju te zvijezde, a crna rupa ima toliku veliku masu da niti svjetlost ne može s nje pobjeći i zato se ta zvijezda niti ne vidi. Mi ne moramo baš puno brinuti hoćemo li upasti u crnu rupu, jer se nalazimo daleko od najbližih crnih rupa i neće nam se to sigurno dogoditi.

Živimo u najboljem vremenu u povijesti ljudskoga roda.

Imate li kakvu poruku za naše učenike, ili kakvu riječ za kraj?

Upravo ovo, mislim da živite u najboljem vremenu u povijesti ljudskog roda, a bit će vam svebolje i bolje. Nađite načina da motivirate sami sebe i da shvatite da na neki način najviše ovisite o sebi samima, o znanju koje prikupite i o radnim navikama koje steknete.

FIZIKA 12345   7. RAZRED

Školska vijest:

Pazi, snima se

Filmska je ekipa, na čelu s redateljem Stipom Ercegovićem, iz filmske kuće Kazimir iz Splita, početkak ove školske godine započela  snimanjem dokumentarnog filma pod radnim naslovom „150 godina škole u Jesenicama“.

Prva klapa ovog dokumentarca pala je u starom selu Krugu Jesenice ispod obronaka samoga Mosora. Kako bi što vjernije prikazali davnu 1867.  godinu, kada se u ovom selu osniva prva škola, u tim se kadrovima pojavilo i tridesetak učenika naše škole - OŠ Jesenice. Oni su statirali u grupnim scenama kroz selo i u crkvi. Da prikaz života iz daleke prošlosti bude što vjerodostojniji, učenici su obukli stare poljičke nošnje, a uz njih se pojavilo i nekoliko konja i jedan magarac.

Nakon nekoliko dana ova filmska ekipa s kamerama i dronovima posjetila je našu školu gdje su snimali kako se danas uči u školi. Unatoč maloj tremi, snimanje je prošlo izvrsno.

Namjera je filma na temelju materijalnih dokaza prikazati dugu tradiciju školstva u Jesenicama koja slavi svoj jubilarni 150. rođendan.Nadamo se da će njezin sadržaj biti zanimljiv ne samo Jeseničanima, nego i široj javnosti te proširiti zanimanje za stanovnike poljičkog primorskogkraja.Također, i nama učenicima osvijestiti tradiciju i vrijednost škole koju su naši pretci tako davno već znali i cijenili.

S nestrpljenjem očekujemo pogledati film koji je najavljen za proljeće!      

ŠKOLA   55555   5. RAZRED  

                          Prepuštanje

nečujno je stigla

nitko ju nije vidio

ni ja ju ne primijetih

bila je lukava

prepredena

svoja

sunce je još uvijek grizlo

ponekad je bilo pustinjski

teško

našla sam je filmski

stopljenu s lišćem topole

vriskom narančaste

vjetar je puhao obrnuto

izblijedio je njene tempere

po zemlji se razmazala zlatnožuta

pod korom šipka grimizna crvena

iako je htio drukčije

mandarine su povlačile grane na zemlju

ljubičasti biseri natopiše maslinu

zrak je opojan

i truje vinom

sve je magijski

slapovi suza sijevaju

povlači me k sebi

tonem

TKO 22222    5. RAZRED