Osnovna škola "Jesenice"

Nadalje se nalazi popis imena učenika i njihovih mentora čiji su radovi odabrani za zbornik koji se pozivaju zajedno  s roditeljma li još bolje bakom ili djedom o kojima  su pisali ako je moguće da nazoče ovoj  svečanoj promociji.

Drago  nam je da  su nam ovi radovi omogućili da smo u  školi  Jesenice okupili šezdesetak i više baka i djedova, posvetili im priredbu, izložbu, nagradnu igru i domjenak.

 Sretni smo što smo im mogli pokazati koliko znače u našim životima!

POPIS AUTORA (UČENIKA I NJHOVIH MENTORA) LITERARNIH I LIKOVNIH RADOVA
U ZBORNIKU „NA KOLJENIMA DJEDA I BAKE“

OŠ "Jesenice", Dugi Rat

Mate Bajamić, 6. r., str. 73

Voditeljica: Darija Mladin

Luka Burić, 6. r., str. 218

Voditeljica: Darija Mladin

Marija Delić, 4. r., str. 194

Voditeljica: Ana Vilić

Lovre Ercegović, 6. r., str. 94

Voditeljica: Darija Mladin

Iva Garac, 7. r., str. 69

Voditeljica: Ana Vilić

Roko Juričić, 6. r., str. 110

Voditeljica: Darija Mladin

Božidar Kraljević, 8. r., str. 119

Voditeljica: Darija Mladin

Petar Kružičević, 8. r., str. 154

Voditeljica: Darija Mladin

Roko Laušić, 6. r., str. 117

Voditeljica: Darija Mladin

Stipan Marunčić, 6. r., str. 191

Voditeljica: Darija Mladin

Mario Miljak, 6. r., str. 59

Voditeljica: Darija Mladin

Andrija Petričević, 8. r., str. 62

Voditeljica: Vini Mušac

Ivan Toni Rako, 7. r., str. 202

Voditeljica: Ana Vilić

Ante Rakuljić, 4. r., str. 165

Voditeljice: Žarka Karoglan i Dijana Krvavac

Dora Skopljak, 5. r., str. 24

Voditeljica: Antonia Brstilo

Roko Sudić, 4. r., str. 194

Voditeljica: Ana Vilić

Josip Šćurla, 5. r., str. 27

Voditeljica: Darija Mladin

Ante Tokić, 5. r., str. 164

Voditeljica: Darija Mladin

Ema Tomaš, 7. r., str. 138

Voditeljica: Ana Vilić

Josipa Tomić, 6. r., str. 139

Voditeljica: Vini Mušac

Marko Trgo, 8. r., str. 124

Voditeljica: Darija Mladin

Ivana Velić, 6. r., str. 116

Voditeljica: Renata Kovačić

Borna Zemunik, 6. r., str. 149

Voditeljica: Renata Kovačić

 

Vice Žilić, 6. r., str. 197

Voditeljica: Darija Mladin

 

U organizaciji Katehetskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije, 5. prosinca 2019. svečano je predstavljen Zbornik učeničkih literarnih i likovnih radova „Na koljenima djeda i bake“.

Zbornik su predstavili prof. Mirjana Vučica, vjeroučiteljica u Zdravstvenoj školi u Splitu, doc. dr. sc. Dunja Pivac, profesorica na Umjetničkoj akademiji u Splitu i splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić.

Zbornik „Na koljenima djeda i bake“, koji je na 226 stranica objedinio 303 literarna i 84 likovna rada, priredile su Marina Šimić i Mirjana Vučica.

Brojna djeca sa svojim djedovima i bakama dupkom su ispunili veliku dvoranu Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu.

Zahvaljujući dobroj volji našeg ravnatelja gospodina Živka Dropuljića učenici, roditelji, bake , djedovi i nastavnici mentori imali su organiziran prijevoz do Splita.

 

Nadbiskup Marin Barišić je istaknuo kako je uživao čitajući ovaj Zbornik te kako se kroz riječi i slike prisjetio i svojih bake i djeda.

 

Program promocije glazbeno su uveličali zbor učenika iz Centra za odgoj i obrazovanje „Juraj Bonači“ i klapa Pasika iz Kostanja.

 Rad Dore Skopljak   

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Odabrani likovni radovi koji su ušli u zbornik

 Prepuna dvorana baka, djedova, unuka...

 nadbiskup Barišić

 Djeca iz Centra Juraj Bonači

 Dora Skopljak V.b

 

Rodni kraj djeda i bake

         O svome dragom selu Donjem Prološcu, mjestu rođenja moga djeda i o svojoj velikoj čežnji za prošlošću, pišem ovo na papir da primi teret srca moga.

Svaki put kad otiđem u Donji Proložac sa svojom obitelji, osjećam neku radost, žudnju i sigurnost u svom srcu. Poželim se vratiti u mladenačke dane svoga djeda da vidim kako mu je tamo bilo, što je radio i kako se osjećao. Uživam u svakom trunku zemlje koja je hranila djeda moga. Kada prošećem kamenjarom, uvijek se prisjetim da sam se tamo kao mali igrao s njime. To me svaki put dirne u najdublje kutke moje duše i osmijeh mi na licu ostane cijeli dan. Kada bolje razmislim, sve volim u kraju svog djeda. Međutim, postoje i neke male nedaće. Moj bi djed rekao da je vrijeme ručka kad „opali zvizdan“. Sati su to kad nitko nije vani i kad stanu svi zvuci motornih pila i kljucanja motika. Svi odmaraju u svojim kućama. U te sate često bih s djedom razgovarao i uživao sam u tome. Oduvijek sam bio radoznao, a takav ću i ostati. Ali to je bilo samo u mom djetinjstvu i neke stvari tad nisam razumio. No sada se sve promijenilo. Otkad mi je baka pokojna, sa mnom je prestao razgovarati. To ga je previše utuklo jer čim bi se sjetio svoje mladosti, proplakao bi ostavljajući me u čuđenju i žalosti. Osim što tamo radim i razgledavam okolinu, zaranjam u svoje misli i posjećujem grob pokojne bake. Iako smo imali podosta zajedničkih tema, moj djed i ja ipak nismo mnogo mnogo razgovarali o njegovoj mladosti, ali ja sâm na neki način uspijevam maštati o zaseoku Petričevići. Tu pronalazim sebe i krv koja mi teče u venama. Pokušam li u tome usporediti svoga djeda kad je bio mojih godina i sebe danas, ne vidim razlike.

         Možda ove osjećaje drugi čovjek ne može doseći ili dočarati pa tome čovjeku mogu reći da čuva svoju tradiciju i rodni kraj i ne napušta svoju djedovinu. Neka doživi ljubav svojih predaka i neka im uzvraća ljubav za ono što su oni učinili – za njega, za mene, za sve nas.

 

                                                                            Andrija Petričević  VIIIb šk.god.2018/20.

 

 Na selu kod moga djeda i bake

 

  Kad dođem na selo

  odmah čujem pjev ptica i uđem u staru kamenu kuću.

 … Moje selo…

  Legnem na kauč

  zbog muke od puta,

  a dok ležim za mene se sprema

  ukusan doručak, koji

  odmah pojedem.

  Dok idem u Dumića Dolac

  sa djedom, ne bojim se životinja koje vrebaju iz šume,

  nego me nosi priča djedova

  i razgovor s njim. 

  Na kraju šume,

  jedna kućica

  koju je djed sam napravio 

  od kamenja,

  i puno maslina

   koje je on sam posadio.

   Ulazimo u nju i

   palimo malu vatru

   da se utoplimo.

   Povratkom iz Dumića Doca,

   baka radi salatu,

   a mi dvoje u konobi,

  uzimamo najukusnijeg mesa i

  sa tavana najveće krumpire.

  Čistimo krumpire,

  stavljamo u teću,

  naložimo vatru,

  stavljamo peć.

  Kad je peka gotova,

  sa babinom salatom,

  blagujemo.

  Iza ručka bi djed spavao, a

  baka i ja bi pričali…pričali  i smijali se.

                                                     

                                                                         Mate Bajamić, VI. a

 

                                            Ruke moga  dida

                                Kroz ladna mora, kroz vruća uja

                                     uz čekić i blanju, njegove

                               ruke ostale su, ostale su… cile.

                                     Milje konopa su pritegle.

                                          Osamdesete su tu,

                                    u mirovinu je davno ariva,

                                    ali moj did još nema mira.

                                         Sa, mora iz mladosti

                                        Na, kopno u starosti,

                                       njegove ruke, još trude.

                                                                                        Marko Trgo, 8.b

                                  Naš se kaić otisnija na pučinu

Moj did i ja smo sve zajedno radili. On me je naučija ća znan. Učija me je lovit ribe, igrat balun u kojen san danas jako dobar. Bia je kapiten, ka i ja. Zajedno smo gradili kamin u dvoru kuće. Did je počea radit kaić kad san se ja rodia. Restući koliko san moga pomaga san mu ga i završit. Taj kaić je did nazva  Vicin kaić. Did je bija dobar ka kruv ča smo ga jili. Nikoliko dana posli na balkonu crna deka,  ponistre zatvorene. Kad sam uniša  ositia san jad i tugu. Moj did zatvorenih očiju, svi plačedu.

                 Naš se kaić otisnija na pučinu.

                                                                                Vice Žilić, VI. a

                             Na selu kod moje bake i djeda

 

                                     Na selu kod moje bake i djeda

                                             dosade nikada nema.

                              S njima mnoge trenutke provodit hoću

                                                  dok još mogu.

                                     Na poljima ja se vani igram

                                         s domaćim životinjama,

                                 dok jabuka sa didova stabla pada

                                              zvuk, remeti, mir

                                              koji selom vlada.

                             Pelud u zraku, tračak svjetlosti krijesnice

                                                     u mraku.

                                                       U vrtu

                                            puno bilja i raslinja,

                                              u dvoru mačaka,

                                                  ljeti cvrčaka.

                                               Baka šiva, plete,

                                           djed vani hranu suši,

                                        sa prijateljima se druži.

                                        Uvijek toga ću se sjećati,

                                                          ali ne,

                                         na to neću misliti nego

                                             ću radije se veseliti.                 Mario Miljak,  VI. b

                               

 

                       Vridne ruke moje babe

 

                                Moja baba ima jako

                                vridne ruke, jer je

                                tokom života puno

                                radila i kada je

                                bila mala, uvik je

                                pomagala svom ćaći, čuvala

                                bi ovce,  vodila

                                ih na pašu.

                                Kada je ostarila,

                                uvik bi pizala

                                kokošan,

                                zalivala vrtal i

                                 cviće, a

                                 iza nas prala čaše.

                                Radila kavu kada

                                bi se digla.

                                Sada ne može ništa

                                jer je pala i

                                zalegla je u krevet.

 

                                                                                           Božidar Kraljević, 8.a

Učia si me virovat u Boga, svojon molitvom i svojim postupcima

 

Možda te se ne sićan

Nije ni bitno, jer znan

Da na nebu nisi sam.

Znam da si na nebu sritan.

Ima šest godina

Nisan te vidija,

Ali prije toga san

Ti se divija.

Učia si me

Virovat u Boga

Svojon molitvon i svojin postupcima.

 

                                                                             Stipan Marunčić VI.c   

Ruke zlatne …i oči boje mora

 

Moj did Ante ruke ima zlatne.

Ima oči boje mora, a po licu ima bora.

Ja svog dida volim žarko

ko' majka dijete svoje - jako.

 

                            Ante Tokić 5.b

 

Nije mogla pričati, ali mogla je voljeti

                                        Od kada znam za sebe

                                                  baka,

                                                  mi je, bila u krevetu.

                                                  Znala je da sam tu

                                                  i htjela mi se javiti

                                                  no, nije mogla

                                                  nije mogla.

                                                  Od kad znam za sebe

                                                  nije se mogla kretati,

                                                  ni pričati,

                                                  ni jesti, ali

                                                  mogla je voljeti.

                                                  Zbog toga što se srce kreće

                                                  da bi uhvatilo nekoga,

                                                   nekoga, koga voli.

                                                                                  Roko Laušić, 6.c

Unuka i baka

Bako, bako

A  gdje su naočale tvoje?

Tamo su kraj vaze

Narančaste boje.

 

Ali bako, bako

To je boja plava.

Ne znam, unuko,

Ali vaza je prava.

 

Bako,bako

Stavi naočale

Na oči.

Jer što ako ni unuku

Svoju nećeš vidjeti moći.                                                          

                                                                                         Ivana Velić, 6.a

 

Moj je did uza me, navik sta

moj did …

on je bia, od prve dobar,

uvik me je nosa, amo-tamo,

 

moj did …

on se uvik za me brinia,

uvik je bia, pažljiv.

 

moj did…

I kad bi me tribalo nešto naučit,

tada bi moj did uza me sta.

 

I kad je bilo grubo ili lipo

uvik je moj did uza me bija.

 

I tako je moj did

uza Boga i uza me, navik  sta.

                                                                            Petar Kružičević,8.b

 

                          Na koljenima djeda i bake,

                                   jutra su moja vedra,

                                   miris svježeg kruha

                                   i molitva prije jela.

                           Na koljenima djeda i bake

                                Moje djetinjstvo teče

                                i priče i pjesme i igre

                             što ispune nam svako veće.

                               Ruke me njihove grle,

                                a, koljena ljuljaju lako

                               i život moj teče tako,

                                  bezbrižno i polako.

 

                                                                               Luka Burić, 6.a                     

                Hoće li moji unuci čitati istu priču s mojeg lica?

 

Moj djed Ljubo ima 86 godina. To se čini jako puno, ali djed ima energije kao mladić.

Gotovo svaki dan odlazi u maslinike, cjepa drva, radi u vrtu, pomaže baki, slika… Njegovo lice je izborano godinama, brigama, ali djed je pun vedrine i uvijek spreman na šalu.

Imao je težak život. Moj pradjed, njegov otac, umro je kad je djed imao 5 godina i prabaka je ostala sama sa sedmero djece.

Djed je morao pomagati u polju i u kući, brinuti o sestrama i mlađem bratu. Njegovo djetinjstvo nije bilo lagano, puno je radio, često bio gladan. Iako je htio biti svećenik morao je odustati od toga jer je kao najstariji sin preuzeo brigu o obitelji.

Bio je pomorac, a to je, kažu, kruh sa sedam kora. Plovio je da prehrani svoju obitelj, djed i baka imali su petero djece.

I uvijek je zadržao vedar duh i vjeru u Boga. Djed i danas redovito ide na misu i svojim ponašanjem mi je uzor. Njegove bore mi govore koliko je jak i dobar, požrtvovan, pun ljubavi i vjere. Nadam se da će jednom moji unuci čitati istu priču s mojeg lica.

                                                                                    Lovre Ercegović,   6.a

 

                              Volim svoju naboranu baku

                                                 Volim baku svoju,

                                                     svu naboranu

                                          od života, cijelu potrganu.

 

 

                                     Pitam se pitam: jesam li i ja tome kriv

                                   iako ona uvijek zahvaljuje Bogu što sam živ.

 

 

                                               Dok me nosila na ramenu,

                                                 mijenjala je moju  mamu.

 

                                                      Shvatio sam u čas

                                              te bore su posljedica brige

                                                               za nas….

Roko Juričić 6.c

 

                               Izlizana zrnca krunice moje bake

Gledam stara , izlizana zrnca, krunice moje bake. Toliko sam je puta promatrao iz prikrajka. A ona je u tišini, ne obazirući se ni na kog, prebirala po zrncima, u sebi izgovarajući molitve za nakane samo njoj znane. U to vrijeme nisam poznavao pravo značenje krunice, a danas mi to krunica pruža veliku blizinu s Bogom, a posebno sa Blaženom Djevicom Marijom. Imam snažan osjećaj vjere držeći krunicu u ruci. A još više mi znače ta crna izlizana zrnca jer je moja stara i naborana baka toliko molila po njoj i izmolila.

Ta krunica moje bake je jak savez: Boga, nje i mene.

                                                                                                          Josip Šćurla, V.a

Dida spasitelj

                                                              Mi vam bili

na malom kajiću

vatali ribu

s dugim ćapom.

 

Bacili mi krenu

čekali smo ribu

vidili smo jednu

ona nas povukla.

 

Poletia ja u more,

a dida mene uvati za nogu

uvatili mi veliku ribu

slikali se i pojeli ju.

 

Bili smo mi veliki tim,

k'o da smo kolege na poslu

on me spasi,

a ja mu pomilujem sijede vlasi.

Borna Zemunik, 6.c

 

MIRIS BAKINE KUHINJE

Kad dođem u moje bake

Osjetim mirise svakojake ,

Ima tu pomalo svega

Pomiješa se tko zna čega.

 

Iz lonca se čuje juha,

Vidi se da s ljubavlju kuha.

Uzima kruh, mlijeko i jaja,

A u kući već nastaje graja.

 

Svakog čeka svoja stolica

I onda kratka molitvica.

Zahvalimo se na hrani Bogu

I što imamo obiteljsku slogu.

 

I iako moje tijelo jedva diše

Ona me tjera da uzmem još više.

Ovakav luksuz nema u svake

Kao miris u kuhinji moje bake.

                                                       Ema Tomaš, 7.a

 

 

 

NA SELU KOD MOGA DJEDA I BAKE

Iznad krovova malog sela

odzvanja cvrkut zaigranih lastavica.

U vrtu procvala visibaba bijela,

a na dvoru sretna lica.

 

Draga lica moga djeda i bake

s ljubavlju me gledaju.

U očima im sretne zrake,

znam, uspomene se stvaraju.

 

Praznici se brzo kraju bliže

radosni dani se broje.

A otići, sve mi je teže,

moram ostaviti stare moje.

                                                           Iva  Garac,  7.a

 

                                       MOJ DIDA I JA: PRIJATELJA DVA

Kad se samo sjetim moga djeda, vratim se u prošlost, kao da smo opet zajedno. Sve one lijepe dane što sam provela s njim i umirujuće trenutke.                         Nakon branja maslina imao bi pune ruke zemlje koje bi satima prao. Dok bi gledali televiziju on bi me štipao, a to me boljelo. Ali on bi se smijao. No, kada je došla bolest srce mi je kao kamen palo u more. I kad je došao onaj trenutak da mora umrijeti sve je ispunjeno tugom. Ali još  ga pamtim i kao da mi šapne: „Ne boj se, tu sam kraj tebe!“

                                                                                Marija  Delić,  4.b

 

DA SAM BAREM UPOZNAO SVOGA DJEDA

Moj djed je usnuo

Prije nego sam se rodio.

On je utonuo u san,

Nije dočekao taj dan.

Dan upoznavanja

Novog prijateljstva.

Možda se nismo vidjeli

Niti upoznali,

Ali on je uz mene.

Uvijek tu stane

Nikad ne ode.

On gleda u mene,

Pazi na me,

Štiti me.                     Ivan Toni Rako ,7.b

 

                                                       NA MOG DIDA ME SIĆA

Odrasta sam uz dida. Na mog dida me sića da nikad nije bio pohlepan. Vira moga dida bila je jako velika, uvik je išao na sv.misu  i krunicu. Svom srićom ja sam svoga dida upozna. Od dida sam naučio da nisu važni novci nego srića svoje obitelji. Na selu kod mog dida uvik je bilo veselo. Moj dida i ja smo bili kao prijatelji, uvik sam volio da mi priča o ribama ili o bilo čemu…meni je bilo lipo njega slušat. Ne nosim ime svoga dida, ali volio bi se tako zvat. Žuljave, starinske ruke  jako me podsjećaju na njega. Kad sam bio na misi i na kolinima molio za didu, bio sam tužan što ga više nema.                                             

Možda moga dida više nema, ali bio je pravi čovik!                

                                                                                              Roko  Sudić 4.b

 

Rad Manuele Mladin VIII.b