Osnovna škola "Jesenice"

Prva stvar koju bi im htio reći je: „Morate promijeniti svoje navike!“ Gubitak naše budućnosti nije kao gubitak na lotu ili gubitak par „poena“ na burzi. Trebamo razmišljati o generacijama koje dolaze, o djeci koja gladuju i čiji plač prolazi nezamjećeno. Također bih htio govoriti u ime bezbrojnih životinja koje izumiru naokolo po planeti jer više nemaju kuda poći. Bojim se poći van na sunce zbog rupa u ozonu, također,  bojim se udisati zrak jer ne znam kakve su sve kemikalije u njemu. Običavao sam ići s ocem u Postire na pecanje sve do prije par godina kada smo ulovili ribu punu čudnih izraslina. Svaki dan slušamo o životinjama koje svakim danom - izumiru zauvijek. Tijekom života, sanjao sam da ću vidjeti velika stada divljih životinja, šume pune prica i leptira, ali sada se pitam hoće li  oni postojati da ih moja djeca mogu vidjeti? Pitam se je li itko od članova naše vlade i svih vlada i državnih tijela na svijetu  brinuo o ovakvim stvarima kada su bili mojih godina? Sve se ovo događa pred našim očima, a ipak se ponašamo kao da imamo vremena koliko hoćemo i da imamo sva rješenja. Ja sam samo dijete i ne znam rješenje ,ali htio bih da vladajući shvate da ga nemaju ni oni. Nitko ne zna kako popraviti rupe u ozonskom omotaču, kako povratiti lososa u potok, također ne znate, kako povratiti životinju koja izumire i ne možete vratiti šumu koja je nekada rasla gdje je sada mnoštvo zgrada i raznih objekata. Ako naša Vlada ne zna kako popraviti ovo stanje, molim Vas prestanite dalje kvariti stanje. Ja sam samo dijete, ali ipak znam da smo svi dio velike obitelji, oko 6,5 milijardi snažne, u stvari 30 milijuna vrsta snažne, velike obitelji. Iako sam dijete, ipak znam da smo svi u ovome svijetu zajedno i da bismo trebali djelovati kao jedan svijet prema jednom jedinom cilju – životu! U svojoj ljutnji nisam slijep, u svojem strahu ne bojim vam reći kako se osjećam. Svi mi stvaramo veliki otpad, kupujemo i bacamo, kupujemo i bacamo… Nažalost, ima zemalja koje ne želi dijeliti s onima kojima treba, čak i kad imamo više nego što nam treba, bojimo se dijeliti, bojimo se izgubiti ponešto od svojega bogastva. Naprimjer, u Kanadi imamo povlašten život, s obiljem hrane, vode i utočišta- imamo satove, bicikle i televizore - mogao bih nabrajati dva dana. Prije nekoliko godina, u BIH ostao sam zapanjen kada san proveo dva sata s djecom koja žive na ulici. Ovo mi je jedno dijete reklo: „Želio bih da sam bogat i kada bih bio bogat dao bih svoj djeci s ulice hranu, odjeću, ljekove, utočište, ljubav i naklonost.“ Ako je dijete s ulice spremno dijeliti, zašto smo mi koji imamo sve, još i pohlepni?! Ne mogu prestati misliti da su ta djeca moji vršnjaci i da je velika razlika gdje se rodiš, da sam ja mogao biti jedno od te djece živeći u Riu de Jeneiru u favelama, mogao sam biti dijete koje umire od gladi u Somaliji, žrtva rata na Bliskom Istoku ili prosjak u Indiji. Samo sam dijete, ali ipak znam da je sav novac potrošen za rat potrošen za pronalaženje ekoloških rješenja, zaustavljanje gladi i siromaštva, koje prekrasno mjesto bi ova zemlja bila. U školi, čak i u vrtiću, učite nas ponašanju, učite nas: da se ne svađamo s drugima, da sredimo nesporazume, da poštujemo druge, da počistimo za sobom, da ne povrijedimo druga stvorenja, da dijelimo - da ne budemo pohlepni. Pa zašto svi onda radite te sve stvari koje nama govorite da ne radimo?

Donesite promjene i dobre odluke- jer mi smo vaša djeca. Vi odlučujete u kakvom ćemo okolišu i svijetu odrasti. Roditelji nas tješe govoreći: „Sve će biti uredu“,“Radimo najbolje što možemo“ i „Nije kraj svijeta“. Ali mislim da mi to više ne mogu reći. Jesmo li  mi i naše budućnosti uopće na listi vaših prioriteta? Moj  otac uvijek govori: „Ono si što radiš i kako se ponašaš, a ne što govoriš da jesi.“ Vi odrasli govorite da nas volite. Izazivam vas, djelujte, pokažite nam ono što govorite.

Vladimir Tomaš VII.C